Od malena nas vrli Krusko volijo je da konketira sa umjetnoscu. Kad se komusa
kuruz il’ kad je neko prijelo uvjek bi Kruskica sjedio kraj sargije
I upij’o bi svaku izgovorenu strofu k’o da ju je u najmanju ruku
sam Semkspir malocas sklep’o. Kasnije bi danima rev’o to po kuci
na vas glas, tako da bi ukucani nakon izvjesnog vremena blago receno povilenili,
a posebno caca, koji bi ga zbog tog njegovog pjevanja ( cesto bi u tim stiovima
bilo jako bezobraznijeh rijeci) malo I isprebij’o vrbovim pruticom.
Tako Je Kruskica spozn'o da umjetnost more biti itekako surova...
Nedje u trecem razredu uciteljica je objelondanila da ima neki konkurs I da svako treba napisat, srocit pjesmicu o partizanima, tenkovinama, slobodi I svemu ostalom sto vec ide u otojim prilikama. Kruskicina skola se, zbog malog broja celjadi, sastojala iz samo jednog razreda gdje su isli ucenici od prvog do cetvrtog razreda. Tadasnja situvacija je bila sljedeca: Krusko –treci razred; ostalo sedmero djece – prvi razred. I tako Kruskica kao najveci fanvorit osvoji prvo mjesto na konkursu; ostali konkurenti su , naime, tek ucili prva slova pa nisu bili u mogucnosti da napisu bilo sta suvislo sto bi ugrozilo kruskicino remek djelo. Inace, Kruskicina poema je isla otprilike vako:
Partizani su nasi ‘eroji
Svaki zloncinac njiha se boji
Oni cuvaju nase kravice
I gice kad idu para stalice…
Namprijed pijoniri nase male ‘tice
Stazama partizana
Budimo lukavi k’o guskice
I hrabri ponput fazana…
Neki clanovi zirija su nakon iscitavanja druge strofice sumnjicavo vrtili glavom, ali posto se tu radilo o djetu od 8 godina nije se mogla naslutiti nikakva aluzija I nisu se mogli dovesti partizani u neku vezu sa guskicama I fazanima. Kako bilo da bilo Kruskica dobi diplomu I knjigu “ Jezeva kucica” za nagradu.
Nedje oko 7 razreda Kruskica je procit’o da postoji neko naivno slikarstvo, gdje se mogu zgrnt dobre pare. A posebno devize. Kruskica je u tojem dobu vec poceo da dijeli umjetnost na duhovnu I materijalnu. Ljudi koji su zivili izvan granica nase Bosne placali su brda para za kakvog naslikanog oroza ili kobilu. Eh, nista lakse, razmislja Kruskica, imam bojice, a I u modelima ne oskudijevam, evo ih puno dvoriste. Bar krava, nerasta, kombila, kokosiju, gusaka ima nampretek. I baci se on na novu umjetnost. Crt’o ti je Kruskica neumorno jedno dva mjeseca. Neke modele I po tri-cetiri puta u raznijem pozama poput: Bikulja na dorucku, Bikulja gleda u daljinu I nesto konta, Bikulja se uneredila, Bikulja menditira, itd… Nakon izvjesnog vremena caca se malo uzbrin’o za svog pulena, nesto je bio utanjio I ublijedio, nije vise bijo nako rumen I zaobljen… I tako caca zabrani Kruskici svaki rad sa kicicom I platnom. Tako je Krusko u 7 razredu upozn’o sta je to cemzura…
Kad je Kruskica napunijo osamnest, I kad je post’o svoj coek, odluci da se vrati svojoj staroj ljubavi - svojim kiticama. Muze nije nedostajalo. Kruskica je stanc’o poeziju ko mamen. Znao je za jednu vece ispisat I desetak pjesmica para raznijeh tema. Cesto bi to bila ljubav, al’ znao bi Krusko nesto I zafilozofirat I o prolaznosti zivota. Ne prodje malo a Krusko postade vlasnik nedje oko stotinjak pjesmica, broj koji bi se mogo nedje I ukoricit sto bi se reklo. Znao bi Kruskicu kaki seoski lola zadirkivat I pitat koja mu je pjesmica nako najdraza. A Krusko bi odma’ nako iz pika ( cito je u novinama kako to pravi rade) odgovarao. Moje pjesme , to su moja djeca. I tesko je odgovorit na tako jednostavno pitanje.
Nakon mnogih mjeseci premisljanja I odugovljacenja odluka pade. Nabaci Krusko na se onu kariranu kosulju sa velikom kragnom cijim bi vrhom onako zamisljen pisuci pjesme ponekad cackao sopstvene usi, posudi “svapsko” odijelo sa dva lica od jednog komsije gastarbajtera, kupi kartu za avtobus I pravac grad u redakciju lokalnog lista. Nacuo je on da postoje neki fondovi dje se financiraju pjesnici I dje se more objavit zbirka. Nakon kraceg cekanja primi ga neki coek koji se izdav’o ko za nekog kriticara I koji je predlag’o ko je za zbirke, a ko nije. Sav sretan od srece, Krusko predade svoje rukopise sve ljepo iskucane I upakovane u fascikl. Dok je “kriticar” pregled’o I cit’o njegove poeme, u Kruski je se desav’o vulkan emocija I slicnijeh osjecanja. Poslje desetak minuti I nekoliko “ hm , hm” kriticar se okrenu svojoj sekretarici rece:
“Mala, deder dodaj mi te makaze ! “
E, sve je Krusko mog’o ocekivat samo to nikako nije. Sta sad? Ma pitace ga pa kud puklo da puklo.
“Ako smijem da pitam – nervozno ce Krusko – a zasto se vam te makaze?.
A ovaj se okrenu ka Kruski, malko se zakaslja I rece:
“ Pa ova tvoja poezija, fali nesto…. Fali jedna RUPA….”
Krusko jadnice se jos vise zbuni pa jope upita:
"A zasto sad RUPA , ako smijem da pitam" – opet ce Krusko.
A ovaj ce ni pet ni sest: " Pa da se to sve skupa moze nabit na k.... ! "
Krusko je nakon toga kupijo Zetora i posvetijo se zemljoradnji....