Otvorio je oci, onako napola, obazrivo k’o da se nesto ustrucava. Sve je to opet, kao mnogo puta prije toga, bio san i ponovo je osudjen da zivi bez nje dok se ( dal’ u snu il’ na onom svijetu ) ne sretnu ponovo. Da je hrabriji, il’ bolje receno zeru ludji, odmah bi izabrao ovu drugu varijantu. Cesto je razmisljao da sve prekrati i zavrsi, ali bi, stavljajuci kais oko vrata ili drzeci noz u drhtavim rukama, u posljednji cas ustuknuo imajuci na umu samo dvije stvari. Bojao se…nece im se duse sresti “tamo”. Ukoliko se gore vrsi neka stroga selekcija, mislio je, nece ga zapasti ona najbolja grupa gdje se ona vec zasigurno nalazi. Igraci njegovog kalibra svoje krajnje domete i vrhunce karijera dozivljavali su na mnogo nizim nivoima. Druga stvar, koja ga je udaljavala od kaisa i noza, bila je Fatima.

Obicno se san, jednom prekinut, ne nastavi (kao po receptu onih televizijskih trakavica), nego se, kad insan ponovo sklopi oci i zaplovi ka najdrazim koje je moguce sresti samo na taj nacin, podje snivati sasvim nesto deseto, nevezano za prijasnje. Ali opet, nekako je zakljucio, to se uvijek desava samo sa lijepim snovima, kad se zeli da se nikad ne odsanjaju, da jutro nikad ne svane i da sve zauvijek potraje. Kosmari i nocne more se, naprotiv, neprestano vracaju, nastavljaju, cak se (i bez zahtjeva gledalaca) repriziraju.

Ustao je da se umije. Dugo se pljuskao hladnom vodom. Godilo mu je. Tek tad je primjetio da ga boli glava. Dvije boce vina su jos stajale na stolu. Prazne k’o moja dusa, pomisli, dok ih je stavljao u kantu za smece. Trebao ih je staviti u onu plasticnu sa zutim poklopcem gdje idu flase, sjetio se naljepnice koju je vidio na nekom autu juce: “Recycle or Die” i pade mu na pamet ona. Uvijek je pazila na to. Odvajala limene poklopce od krastavaca na jednu stranu, staklene tegle na drugu, one plasticne od evrokrema na trecu. Cesto ju je zezao da ce, ako tako nastavi, ubrzo poceti odvajati cikove od pepela. Nasmijala bi se, pogledala bi ga i nastavila svoje. Cak je i u ratu to radila. Samo na kraju krajeva veznik nije bio isti. Umjesto recikliraj ili umri, ispade i jedno i drugo.

U pocetku to i nije izgledalo da ce potrajati. On onako luckast i djetinjast malo toga je shvatao ozbiljno. Zivot je trosio uludo i zivio ga je ‘nako od danas do sutra sto bi se reklo. Ona, s druge strane, mnogo ozbiljnija, savjesnija, ulagala je sebe u sve to. I uspjela je, kasnije je sve to (kao sve ostalo sto trazi vrijeme i strpljenja) sazrelo, pustilo korijenje, nije to vise bila ona prolazna, luda, djecija zaljubljenost, nego iskrena veza koja traje. Bili su to vec planovi…kako cemo ?…sta cemo ?….gdje cemo ?

Vec je desetu godinu u Americi. U pocetku nije bilo lako, bar za njega. Onako na brzinu pokrpan od granate, nije mogao mnogo i da je htio. Jezik je isto bio barijera. Hello, thank you i poneka psovka je bio sav njegov vokabular. Ona je, naprotiv, nezadrzivo grabila. Zaposlila se deseti dan po dolasku. Nakon dva mjeseca upisala skolu...nikad ju nije vidio sretniju i gledajuci je tako veselu bolje je podnosio svoje nemire koji bi ga obuzimali svaki put kad bi ostajao sam, a to se desavalo svakodnevno. Dok bi ona radila i skolovala se, on bi sjedio i vracao se na pocetak.

Te godine, bio je kraj devedeset prve, osjecala se, u dotad mirnom gradicu, neka tjeskoba, koja je prethodila ( kao ona omara kad zavlada pred ljetni pljusak) velikom nevremenu. Jedni prijatelji su vec bili “skoknuli” do susjednih republika ili su se iznenada sjetili da odugo nisu bili “vani” i da je red da se posjeti neka dalja tetka u Frankfurtu ili “najdrazi” stric u Parizu. A opet s druge strane bilo je prijatelja koji su se bogami i naoruzavali ne zeleci, pouceni istorijskom povijescu, da belaj docekaju goloruki. Bilu su im smijesni. I ovi prvi sto k’o biva nesto bjeze bojeci se rata, a i ovi drugi sto pazare "utoke" i "kalase" spremajuci se za toboznji rat. Njih dvoje su vjerovali ( kasnije ce se uspostaviti poput najvecih naivaca ) u Bosnu. Smijali su se smradu primitivizma koji se , poput svjeze vruce balege, onako otegnuto razljevao sa predizbornih skupova i neshvatljivo lako pronalazio utociste u masi koja je to ( taj teski nacionalisticki vonj) uvlacila u sebe kao najskupocjeniji miris na Svijetu ovozemaljskom. Smijali su se svemu, ali ne zadugo…

Prve dvije godine u Americi su bile posvecene njegovom oporavku i njenom skolovanju. Sve drugo moralo je pricekati neka bolja vremena. I djeca. Kad je vrijeme napokon doslo i kad su pokusali da urade nesto po tom pitanju – nije islo. Nesto nije bilo u redu. Predlagala je da odu doktoru da vide…njemu se nije islo. Bolnice i doktora bilo mu je preko jebiga. Naposljetku je prestala o tome. Jednom joj je, vise kroz salu, predlozio da usvoje dijete. Ocekivao je da ce se nasmijati i zaboraviti to njegovo budalesanje. Ali treci dan ona dodje kuci i rece mu da je ideja dobra, ona bi da pokusaju sa usvajanjem kad vec ne mogu imati svoje. Vidio je po njoj da je ozbiljna u svojoj namjeri. Uplasio se malo svega toga, ali se bojao da ista kaze. Pristao je i nakon izvjesnog vremena, na njenu veliku srecu i njegovo stanje neke neobjasnjive zbunjenosti, u njihov, dotad nicim nedirnut svijet, usetala se Fatima – malo cetverogodisnje siroce iz Afrike. Onako crnoputa, sa velikim ocima i snjezno bijelim zubima, osvojila ih je naprecac. Jednom tako dok su rucali, palo mu je nesto na pamet, kako njih troje i ovdje u Americi zive kako je u Bosni odvajkada bilo. Tri religije pod jednim krovom. Nije nista rekla samo ga je pogledala odobravajuci svaku njegovu rijec. Bila je sretna. Imala je njih dvoje i to je bilo dovoljno.

Rat je bio dosao prebrzo. Nekako ih je zatekao. Pocelo se zestoko pucati, ljudi su stradavali sve cesce. Ponestajalo je svega. Izbora vise nije bilo, trebalo se braniti, sacuvati goli zivot, prijavio se u stab zaduzio uniformu i pusku, receno mu je da se javi sutra ujutro. I tako vracajuci se kuci sa svom tom opremom i naoruzanjem zavrsio je svoje ratovanje bez ispaljenog metka. Kasnije su mu pricali da je sa granatama zajebano. Kad je cujes kako sisti – znaj da je presla preko tebe i da opasnosti nema. On nije nista cuo. Probudio se u bolnici. Ona je bila kraj njega…pitaj Boga koliko dugo sjedi tu i ceka da on otvori oci. Osmjehnula se zadovoljno, poljubila ga u celo i rekla mu da spava…da se odmara. Najgore je iza njih.

Bolest se pojavila niotkuda. Podmuklo, kukavicki i nepozvana. Valjda tako ona dolazi. Nikad se nije zalila na bol. Sigurno je sutke trpila da njega ne unervozi. Samo je jednog dana dosla i rekla da ima rak, da nema jos dugo...neizljecivo. Odbila je kemoterapije, odlucila se za eutanaziju. Izglasali su je prije tri mjeseca ovdje. Nista strasno, govorila je, doktor dodje donese tablete, odem u sobu, sama, ne smije mi niko “pomoci”, popijem, legnem i to je to. Tako mu je to ispricala kao da se radi o scenariju nekog tragicnog filma. Samo je gledao u nju. Rijeci ga nisu pronalazile tih dana, ne one prave. Sutio je. Ona je vec odavno sve to isplanirala i sve je odluceno unaprijed. Nista se tu ne moze promijeniti. Plakao je kad god ona nije bila tu. U stvari suze su se sljevale ko kisa kad pada pa kapi klize niz prozor..eto tako. Kad je bila tu pricao je s njom. Zelio se napricati, nagledati, naslusati. Nadoknaditi sve neispricano, nevidjeno, propusteno. Kopnila je tako sve do zadnjeg dana, do zadnjeg poljupca, do odlaska u sobu… Mogla je svoj odlazak prolongirati za koji dan ali se bojala da ne onemoca, da ne izgubi snagu za svoj zadnji korak koji mora biti samo njen,bez icije pomoci.

Cetiri godine su prosle. Njemu se cine k’o cetiri mjeseca. Jedino po maloj vidi da vrijeme vrsi svoju jedinu radnju…da prolazi. Nije ju tjerao da uci nas, komuniciraju na engleskom, lijepo se slazu…k'o otac i kcer. Nasao je i fin posao. Ne kicma. Jedan "zemo" ga je (valjda sazalivsi se nad njegovom sudbinom) uvalio kod sebe. Drustva nema. Ne izlazi nigdje. Fatima i on, Somalija i Bosna, radost i tuga, zivot i smrt.