Neki od (nasih) heroja

napisao: Fuker

Boris i Petar,osim grada u kojem su zivjeli i rabili ga svojim prisustvom, nisu imali ništa zajednickog. Boris, nikad pretjerano primjecivan po necemu pametnom, imao je zavrsenu osnovnu samo zbog toga sto je to, eto, bilo zakonom obavezno tih predratnih dana. Vise od toga nije niti mogao niti htio. Ionako je sa tom, na jedvite jade, svrsenom osmoljetkom, bio me u najskolovanijim u svojoj familiji. Cesto ga se moglo sresti na pijaci kako gluvari izme u tezgi sa jedinim ciljem da nešto zdipi od bunovnih seljaka koji su srijedom i subotom donosili u grad ono malo jada sto su uspjeli da „ukradu” od nevremena. Zbog toga i još nekih pijanih tuca po kafanama, Boris je vec kao omladinac poznavao interijer stanice milicije bolje od pojedinih policajaca, jer ju je (stanicu) posjecivao cesce nego sto bi neki dokoni zitelj naše male varosice i mogao pretpostaviti.

Petar, covjek zrelih godina, imao je mnogo godina skole iza sebe. Sretno ozenjen, otac dvoje djece, bio je primjer uzornog supruga i oca. Uvijek pristojan i obazriv prema svima, bio je komsija kakav se samo poželjeti može. Takav je bio i na poslu. Sve sto bi radio; radio bi sa nevidjenom savjescu i priljeznoscu tako da je i na svom radnom mjestu zasluzivao samo rijeci hvale. Jedino mu se malo zamjerilo sto nije bio za sekundu veseliji. Uvijek, kada se sa nekim ili bez ikakvog povoda saljevalo i krkalo u firmi o drustvenom trosku, Petar bi, cini se iz kurtoazije, brzo ispijao casu vina i trapavo se izvinjavajuci sto mora vec poci kuci, napustao dernek. Nije on to volio i znao je da taj nemar i rasipnistvo prema drustvenom nece još dugo. Bio je nacitan i cesto se mogao vidjeti kako sjedi na balkonu s knjigom u ruci, odsutan od stvarnosti i udubljen u ono sto cita.

A onda su se gradom pocele setati neke cudne kape za koje se smatralo da nikad vise nece biti nosene. Zastave i barjaci su se poceli vijoriti. Grafiti, podjednako ispunjeni nacionalistickom kuruzom i gramatickim greškama, poceli su osvanjivati po tek okrecenim fasadama javnih ustanova. Boris je prednjacio u svemu tome pracen pajdasima koje je bi susretao i upoznavao iza resetaka ili na casovima dopunske nastave. U pocetku su se ljudi ismijavali i otvoreno zezali Borisa i kompaniju koji su zapjenjeni svojim primitivizmom marsirali gradom naoruzani nacionalnom ikonografijom. Vrlo brzo sprdnju je zamjenila bojazan, a nedugo zatim – strah. Kao reakcija na sve to osvanu jednog dana druga grupa s istim manirima i rekvizitima samo sa drugacijim obiljezjima i nacionalnim herojima. I stade nacionalizam curiti na sve strane a mase se podjose okupljati oko njega ko nekad bjelice oko kanalizijskog otvora koji je danonocno u rijeku rigao izmet i fekalije nasega cijenjenog gradjanstva.

Petar je, shvatajuci u startu gdje to sve vodi, bio najblaze receno zgrozen kako Borisom i njegovom svitom tako i organima javnog reda i mira koji su to sve nijemo gledali i ravnodusno sirili ruke opravdavajuci to sve sa novonastalom demokratijom… Po ko zna koji put Petar je iscitavao Ivu i Mesu i sa strahom spoznavao da je vrag vec poodavno odnio salu i da je doslo vrijeme fukara i budala. Ipak, nadao se da ce u njegovom gradu preovladavati razum i da ce sve proci bez onog najgoreg. Mada ga je rodbina iz inostranstva vec nekoliko puta zvala da napusta grad dok belaj ne pro e, odlucio je da ostane. Bilo mu je neugodno da bjezi. Od koga na kraju krajeva ? Pa Bosna je ovo ! Pa zar da sumnja u komsije s kojima je djelio zgradu, zar da sumnja u prve komsije sa zajednickog, sestog sprata !? Pa jel’ tako?

A onda negdje poslije 15 januara ( kad prodjose oba Bozica i Nova godina, i kad se „rokalo” skoro iz svakog dvorista vise sa ciljem da se okolini ukaze na postojanje licnog arsenala a manje sa zeljom da se, eto, malo pripuca onako, bezazleno u zrak, u cast praznika i blagdana) izgubise se negdje Boris i njegova pratnja. Malo ko se zabrinuo oko toga, mnogi su odahnuli i grad se ko malo i primirio, jer ova druga,suprotna, strana nije imala vise s kim da se nadlajava.

Docim, nije to dugo trajalo. Sve je, vec ustaljenim redoslijedom, krenulo po selima. Nocne straže, pripucavanja, prvo ranjavanje, pa ubistvo, pa masakr, barikade i na kraju razmjena projektila svih dimenzija i duzina izme u dva ( a ponegdje i tri) neduzna i goloruka naroda. Mnogi rekose da je Boris vidjen u svemu prethodno nabrojanom. I to na celu. Al’ nakon malo zasiti se on jurisa, patriotizama, herojstva i svega sto uz to ide, pa se podje baviti biznisom, a rat prepusti drugima. U pocetku ( maloprodaja) „valjao” se namjestaj i bijela tehnika, a malo zatim ( veleprodaja) cigare, nafta, oruzje i ljudi…Lud kakav je bio nije prezao ni od cega. Prodavao je sve sto je stigao i najviše poslovnih partnera pronalazio je sa druge strane, me u mrskim neprijateljem. Cesto je vidjan pijan, onda bi onako iz zezancije sjedao za kakav ve-be-er i pucao po svom gradu dok mu i to ne bi dosadilo. Suskalo se da se pred mrak u njegovu kucu na silu dovode djevojke da malo ubiju dosadu i razvesele komadanta. Sve cesce je dolazio u sukobe i sa svojima saborcima ,gdje bi se obicno, nakon kraceg vremena, u raspravi bez argumenata i kompromisa, pribjegavalo jedinom logicnom rjesenju kad se usijane glave zavade - potezanju noza, pistolja ili bilo cega sto dopadne pod ruku.

Petar je sjedio cijelo vrijeme u stanu. Cekao je. Neki od komsija rekose, onako da ga malo ohrabre, da ne brine, jer znaju oni da on nije ko oni „njegovi”. Nije imao snage da pita koji su to njegovi. Bojao se odgovora. Sjedio je tako u svojoj sobi sa zenom i sutio. Znao je proci i citav dan a da ništa ne progovori. Samo kad bi eksplodirala granata prilazio bi prozoru i gledao kroz zavjese dole u dvoriste ili dalje na stranu, prema autoputu i izlazu iz grada. Ali nije smio dugo ni stajati iza zavjesa, mogao ga je neko vidjeti i pomisliti da je kakav snajperista i prijaviti ga. Juce je, sav zaledjen od straha, gledao kako komsija iz susjedne zgrade prica sa nekim nepoznatim vojnicima i upire prstom u pojedine spratove okolnih zgrada. Petar je instiktivno ustuknuo i povukao se unazad u dubinu sobe, jer nije mogao ni zamisliti da kaziprst komsijine ruke krene put njegova balkona. Trajalo je to eto vec treci mjesec, bivalo je sve gore, svakodnevno se ginulo, a izlaz iz svega toga nije se ni nazirao. Razmišljao je da se prijavi, da mu daju neko zaduzenje, ali njegovo zdravlje se naglo pogorsavalo svakim danom prouzroceno nespavanjem i strahovitim psiholoskim pritiskom koji ga nije napustao od prvog zapucanog metka.

Ni Boris ni Petar nisu docekali Dejton. Boris je, nakon što je, ne razmišljajuci svojom ludom glavom, prevario malo veceg patriotu od sebe, zavrsio sa dva metka u ledjima i jednim u potiljku. Petra su, zajedno sa zenom, nasli u kanalu…

Nekoliko godina kasnije, na jednoj od mnogobrojnih svecanosti koje se održavaju u cast ovog prošlog rata, odluceno je da se jedna ulica, ona u kojoj je ro en, nazove po velikom junaku i heroju Borisu. Smjenjivali su se govornici na bini, smjenjivale su se i flase ispred njih. I ratna vjestina i herojstvo Borisovo prepricavano iz njihovih usta raslo je srazmjerno ispijanju tih flasa i svaki naredni govornik, crveniji u licu od svog prethodnika( ne od stida, nego od alkohola) velicao je Borisa i dizao ga do neslucenih visina. Jedan, najrumeniji od njih, je tako predlozio i da se osnovna skola nazove po njemu, na šta se oni iz prvih redova, onako kiselo nasmijesise i oborise poglede prema zemlji. To bi ipak bilo malo previse…pa eto dovoljno je sto je usao u citanku, jer neko se vec potrudio da sklepa par stihova u cast junakovu.

Petar se nece pojaviti u citankama. On nece dobiti ulicu…nece dobiti ni sokak. Niko ga se nece sjetiti kad se bude slavilo oslobodjenje, kad se bude odavala pocast palim borcima, kad se bude pisala jedna od istorija…
Petra ce se sjetiti njegove komsije kada se bude pricalo o ratu, stradavanju neduznih, zvjerskim ubistvima, nemoci da se pomogne u tim okrutnim vremenima, o jednom crnom periodu koji je usadjen duboko u nama i prema kojem niko ne može ostati ravnodusan.