Jos Jedna manje...

napisao: Fuker

Sjedio je, kao i mnoge noci prije toga, sam u mraku. U crkvi je bilo hladno. Probao je nekoliko puta da zaspi, ali san mu nije bio sklon nocas, te odluci da ustane iz kreveta i da doceka zoru uz molitvu. Upalio je nekoliko svijeca i ponovo se u mislima vrati na svoju muku…

Jucerasnji dan je bio tezak, mracan i jedan od najtuznijih u njegovom zivotu. Negdje odmah iza podneva saznade da su bezboznici i zlikovci, jer kako ih drugacije nazvati, sravnili sa zemljom jednu od najstarijih crkvi u regiji. Vijest je bila za ocekivati jos od casa kad su se nasi povukli sa tog brda i koncentrisali u gradu. Ipak, nadao se iskreno, da ce neko tamo, od njihovih starjesina, biti toliko razuman da sprijeci sve to bezumno unistavanje, rusenje i paljenje tudjeg. Nikad nijednog trenutka nije posumnjao da i medju njima tamo ima dobrih i plemenitih ljudi, ali je isto tako znao je da razumni mogu malo toga uraditi za ovakvog vremena i da razum u nesretnim ratnim vremenima gubi naspram ludosti. Ali opet, pomisli, ljudski je nadati se. Nadao se on i cvrsto vjerovao da ni rata nece biti i da ce se sve to vec nekako srediti i dogovoriti, ali ne bi u pravu.

Bio je star, vec pred kraj svog ovozemaljskog zivota i cesto se pitao zasto ga Bog ne uze sebi prije da ne gleda svu ovu strahotu i ljudsku patnju. Ali brzo bi odagnao takve misli, jer je znao da je ovdje, nazalost, potrebniji nego ikad. Gotovo svakodnevno se ginulo. Dnevno su znala biti i dva –tri sprovoda i svaku iducu sahranu je podnosio sve teze i teze. Pogotovo mu je tesko bilo kad neko mlad pogine, a bas tako je bilo najcesce. Nestajala su djeca - borci od dvadesetak godina, pa i mladja. S uzasom bi znao gledati kako majke i ocevi prezivljavaju gubitak svog najmilijeg. Majke bi padale u nesvijest ili bi izbezumljeno gledale u drveni sanduk, dok bi ocevi na pocetku pokazivali hladnokrvnost, ali bi uskoro gubili svu svoju prisebnost i otvarali bi se i na vidjelo iznosili svu svoju tugu i nesrecu. Nazalost, ni civili nisu bili postedjeni. Ginuli su gotovo u istom broju kao i vojnici. Ispaljene granate ne biraju boju uniforme, spol i godine, nego neumoljivo gase i ubijaju svud oko sebe. Jedino su, cinilo se, stari i bolesni bili nekako zastali, za njih vrijeme kao da je bilo stalo, pa je prirodna smrt, reklo bi se, bila najrjedja tih mracnih ratnih mjeseci…

Njihova crkva je bila tu, na stotinjak metara udaljena od njegove. Nema ni dva minuta hoda. Jos uvijek netaknuta, stoji tamo sablasno prazna i ceka da sva ova tragedija prodje i da nastupe neka sretnija vremena. Sve njegove strepnje su sada vezane za nju. Znao je da su ljudi u gradu ogorceni. Mnogi su izgubili svoje najmilije, mnogo je nestalih, mnogo je ranjenih i sinocnja vjest o rusenju nije ostavila nikog ravnodusnim. Mrznja zna biti nimalo jednostavna. Uvuce se u ljude poput kakvog otrovnog trna koji ubode, ostane u pod kozom, pa onda sve oko njega krene da natice, bubri, dok ne prsne i na povrsinu izbaci sve ono sto ne valja i cega se treba kotarisati. A tog prsnuca se najvise i pribojavao. Mnogima su zivci popustili i u svojoj toj ozlojedjenosti i nemoci u mogucnosti su da naprave ludost. A ako ce iskreno ima i medju njegovim vjernicima grijesnika i pakosnika kojima ovo vrijeme itekako odgovara. Cuo je on o ubistvima u gradu, o odvodjenju ljudi pod okriljem noci i likvidacijama. Nije to nikad odobravao i uvijek je govorio da se zlo ne moze trijebiti zlom. Na ubistvo se ne odgovara ubistvom. Kolala su gradom i imena. Neke od njih je redovno vidjao u crkvi. Gledao bi ih kako iz prvih redova, nevini da neviniji ne mogu biti, pobozno gledaju u njega. Ali sve i ostade na tom pukom gledanju, niti su oni prilazili njemu, niti ih je on ista pitao. Uostalom, Bog sve vidi i sve zna i On je tu da ravna i presudi…

Osjecao je u zraku da ce se nesto desiti. Bojao se da neko, osvete radi, ne napravi novo svetogrdje i da jos jedna crkva, bez obzira jel' nasa ili njihova, nestane sa lica zemlje. Predosjecao je, nesto mu je govorilo da ce, ako se srusi samo jedna, sravnjene biti sve tri bogomolje u gradu i da se na neki, samo njima znan i cudan nacin, njih tri zajednicki bore da prezive. Ako neko od nasih danas srusi njihovu crkvu time ce nas izjednaciti sa njima pred Bogom i Svijetom. Morao bi nesto poduzeti, nervozno je razmisljao, dok je polako svanjivalo. Ali ko ce njega poslusati…

Oko sest sati otvorise se vrata i u crkvu udje momcic kojeg on smjesta, pokretom ruke, pozva k sebi. Gledao je to djecacko lice i pitao se da li je bas on pogodan za ovo sto ce mu sad reci. Naposljetku, posto nije ni imao nekog drugog izbora, se odluci i rece mu da odmah ide u stab i da se javi jednom od glavnih tamo, covjeku kojeg je licno poznavao i cak sta vise, prije jedno dvije ili bijase cak i citave tri godine, krstio u ovoj istoj crkvi. Da mu kaze da je on porucio da se odmah postavi obezbjedjenje oko one crkve i da se ona po svaku cijenu mora sacuvati, ukoliko zelimo da ostanemo ono sto jesmo i sto je jedino pravilno i sveto na ovom Svijetu. Momcic sve saslusa, potvrdno klimnu glavom kao znak da je sve razumio i otrca istog trena, a on ponovo ostade sam. Tisina mu ovaj put nije godila kao mnogo puta prije toga. Cinila ga je jos nervoznijim. Ni granate se nisu cule iz daljine da bar malo poremete taj neprirodni mir i podsjete na svoju opaku prisutnost. Kao da se sve oko njega ( ne samo crkveni prostor nego cijeli grad) usredsredilo na cekanje.

Ne prodje ni puni sat kadli sarke od velikih crkvenih vrata zaskripase, vrata se otvorise pustajuci unutra danju svjetlost, a momcic sav zadihan s praga podje prenositi poruku da mu je onaj iz staba porucio da on gleda svoja posla, da se drzi crkve, a da njima prepusti njihove poslove. Kako to rece momak se okrenu i ode svojim putem, a on se, ne stigavsi se ni zahvaliti, ustade zatvori vrata i ponovo sjede.

Prodjose jos dva sata u molitvi i strepnji. Razmisljao je i po stoti put prolazio u svojim mislima zadnje tri-cetiri godine i neprestano se cudio i trazio odgovore. Narod, mislio je, nista nije naucio kroz istoriju. Pogotovo ovdje na nesretnom Balkanu. Svakih cetrdesetak godina dolazi do novog proljevanja krvi, rusenja svega sto se sravniti sa zemljom moze. A tako je fino krenulo zadnjih godina, narod se poceo vracati u crkve, bio je malo i zatecen tom iznenadnom navalom gdje odjednom crkve postadose male za sve te silne vjernike. Gledao je punu crkvu, sva ta nova lica, pogledom je trazio one svoje ‘’stare’’ vjernike pomislivsi u jednom trenutku da su, usljed sve ove furtutme, prestali i dolaziti, a onda ih je, sa izvjesnim olaksanjem, ipak primjetio tamo negdje u zadnjim redovima kod izlaznih vrata. Nije tu nista mogao. Opet se uzdao u Njega koji nije gledao ko u kojem redu biva, nego je svakog ponaosob prosudjivao prema njegovim djelima…

Jedva i zavrsi svoju misao kad se zacu strahovita eksplozija od koje se citava crkva zatrese. Sve je znao, nije trebao niti izlaziti, niti provjeravati. Jos jedna manje, pomisli, i opet se njegove nade i vjerovanja u ljudski rod pokazase kao uzaludni…