NA DRUGOM SVIJETU DAJ MI LEONARDA KOENA
DA VJECNO UZDIŠEM

napisao: Lamoth

1.

Prolaze automobili pored mene širokim putem, jedan je od zadnjih lijepih dana ove jeseni.
Suton se prelijeva po periferiji i blješti na šajbama.
Ljudi sa svojim sudbinama, sa svojim šarenim ocima, koji idu negdje svojim putem – neki me ne primjecuju, neki me uoce za tren da bi me odmah potom zaboravili.
Nepotrebna gužva na granici i prodavnice suvenira.
Kao da po asfaltu ispred sebe tražim stihove;
„Konji trce, djevojke su mlade,
šanse su tu da se potroše... „
Dobri stari Leonard Koen, dobra stara vremena i Muzika velicanstvena, koja ne prolazi, koja treperi sa svakim listom, sa svakom grancicom, vijori kao zastava naših istrošenih mladosti i naših odrastanja ( ta predivna vremena kad smo gladovali i cekali znak za uzbunu, protjerivani po izbjeglištvima, zatvorima, logorima )
Vracam se sa groblja, sa posjeta grobu roditelja, na leðima mi ruksak kao da stižem sa dalekog puta, u ruksaku par knjiga par nekih albuma iz nekih drugih vremena.
I baš mi kao putniku izgleda kao da tek sada prvi put vidim ovaj grad, sve je drugacije; ulice, ljudi, izlozi, zgrade, ja sam ovdje samo stranac, sve manje sposoban da se nosi sa kratkotrajnim iluzijama srece i vjekovima laži i neodlucnosti ( vlastite i tuðe )
Sve manje željan da im vjeruje.
Prolazi sve. Život. Samo treptaj oka. Dašak vjetra.
Ja vec dugo ovdje ne pripadam i vec dugo odlazim i ovaj put to osjecam u svojim kostima, ne mogu više da ušutkujem glasove mojih nesanica.
Niko to ne zna, jer možda sam i ja isplakao kilometre suza i imao obecanja da ispunim...
DUBOKO KAO HILJADU POLJUBACA.
Receno davno prije mene. Sve.
„izgubiš oslonac
a onda potoneš u Remek – Djelo..."
Koracam. Sa ovim ruksakom teškim milion tona, sa Leonardom Koenom... sa ovim ruksakom punim jedino pjesama koje ne trebaju nikome a ni meni više... to je sve što imam... i nije mi žao zbog toga.
I onda potoneš u Remek – Djelo
Moj majstore!

2.

Ratovi se nikada nece prestati voditi. Ljudska potreba za srecom u ovom materijalnom svijetu nikad nece biti zadovoljena. Gladnih ce biti sve više.
( „Dolazi kraj svijeta, ali možda se i varam" )
Zbog cega se to više trudim oko nepotrebnih stvari?
Toliko puta sam se to pitao, ali sad zaista osjecam da ne znam odgovor.
O da, dugo sam cekao ovu pjesmu. Cak i predugo.
A sad kada je najzad došla ja više ne znam ili ne želim da je napišem ( na listu vjetra i na prašini naših sjecanja ).
Izgubio sam oslonac.
Želim da potonem u Remek – Djelo.
Izgleda tako jednostavno, baby, kao vožnja od periferije do centra, gdje cu ugasiti motor i otici da prošetam. Nikad nisam bio covijek za rastanke, a vec odavno nemam kome reci
„Zbogom!"
Necu nedostajati nikome. I to je sasvim okej. Ovo je put koji sam odabrao davno, prije ko zna koliko hiljada godina negdje u nebeskoj izmaglici daleko od svega...
„ Ne mogu više da trcim za tom bezakonitom gomilom!"
Nek se njihove vlade smjenjuju i dok padaju glave zbog ideala koji ne vrijede nicem.
Nemojte mi zamjeriti, ali tek sad mogu da vidim koliko sam ja zapravo bio sretniji od vas – imao sam Muziku, imao sam Leonarda Koena, imao sam patnju ,
Nekad za tihih noci mjena možda cu vas i žaliti.
Ostajte zaludni u svome jadnom trudu, da živite u mojim molitvama i pomenima, koje ce biti izricane od vremena do vremena do kraja vremena.
To je jedan od ovih jesenjih dana
i znam da ce izgledati savršeno.
Jer ja se vec odavno ne radujem vašim malim radostima. ( Možda sam samo najsebicniji stvor za koga znam ).
Ja se vec dugo ne snalazim u ovome u cemu sam nekad bio tako dobar.
„Tražili smo znakove i znakovi su nam poslani, tražili smo cuda i cuda su se desila..."
Sad mogu da budem samo i slijep i gluv pa da ih ne vidim i ne cujem, jer su tu oko mene. Sve je tako; ja sam strpljivo placao stanarinu u Kuli Pjesme i družio se sa svima u svojoj samoci, sada izgledam vec dovoljno star.
I dugo sam cekao ovaj stih, cak i predugo.
A sad, kad je došao ja više nemam volje da ga napišem.

3.

Koliko sam te nekad volio i koliko sam drhtao od svakog tvog pogleda i koliko sam se bojao tvoga zagrljaja. Pa ipak pustio sam ljubavi da živi u odvojenosti, jer to je izgleda jedina prava ljubav na ovome svijetu sve dok se jednom ne vratimo Kuci i ne osjetimo je u svoj onoj njenoj dubini onakvu kakva jeste.
Duboko kao hiljadu poljubaca
Jer svako ko ovdje naðe ljubav osjeca je kao prognanik.
Svjestan toga bezmalo da sam postao sretan i ispunjen više nego ikad tom spoznajom i bez trunke licemjerstva i gordosti rekavši; - koliko sam sretniji bio od vas...
A ti si pobjegla, zar ne, malena, daleko odavde,pobjegla si daleko od svega ovoga još davno, odlucivši da ostatak života kupuješ drage iluzije, odbacila si sve sasvim olako i potpuno necujno kao da si bila nestvarna pojava u mome životu.
Uz sve najbolje želje ja lagano nestajem niz put daleko od tvoga vidokruga.
Koliko sam te nekad volio a sad ni ne zadrhtim na spomen tvoga imena, nema više slatke cežnje...
To je jedan od ovih jesnjih dana
koji raste u meni poput stihova
što ih ne zapisujem
I sad imam Ženu i ruksak i Pjesmu
I sad nosim njen lik sa sobom
( tamo, na svoje „ostrvo" )
Da svaki dah pretvorim u žedan glas: Aliluja!
I sad imam Ženu koja me podsjeca na nas, koja je brižna i dobra, nasmijana i lijepa, dobra domacica, ljubavnica i radnica, a opet svoja i ponekad tako sama – samotnija od noci u pustinji, a nekad u društvu hiljadu ljubavnika
a opet samo moja

Zadnja Opsjena
koju cu nositi do lica vjetra i zadnjeg sutona
jer ugasio sam cežnju u srcu za njenim ocima, za njenim bisernim osmijehom, za njenim tijelom.
A ti si pobjegla, zar ne, malena, daleko odavde...
Od jednostavnih provincijskih sobica i zgužvanih postelja dokazujuci kako si bolja i veca od mene...
Mene koji sam se valjao u kaljuzi grijeha.

4.

Na drugom svijetu, molim Te, daj mi samo Leonarda Koena, da ponekad kad se umorim i pokleknem
Kada izgubim iz vida put Tvoj,
mogu glasno da uzdahnem uz njegove pjesme.
Izmeðu uzdisaja, daj mi samo njegove pjesme
da ne zaboravim zašto sam ovdje.

5.

„Vidiš, usamljeni djecace!" – govori mi Marija, koja je uvijek tu kad joj se najmanje nadam i kad je samo preludij za tugu...
„Iza svakog jakog muškarca doðe po jedna jaka žena. Ona je njegova sjenka, opomena njegovim slabostima, trag koji ostavlja za sobom trag je njenih koraka. A oni se jedno drugog boje i to je jedini strah koji ih drži skupa i to jedini strah koji ih razdvaja jednom za sav život!"
„Ja nisam jak muškarac! A cijeli život ceš mi nedostajati!"
„Jednom kad si stajao na obali rijeke i kada si razmišljao da skociš dole, kada te bujica pozivala a brzaci kao da su pjevali tvoje ime nisi ni shvatio da covijek mora da dotakne samo dno da bi uopšte mogao da ustane, da zapravo i živi. To što si još uvijek živ za mene znaci da si jak muškarac!"
Morao sam to proci, morao sam to osjetiti. Ljudi koji to ne osjete, nek mi oproste za mene ce uvijek ostati samo zombiji, figure bez smisla u poretku koji apsolutno savršeno može da funkcioniše bez njih. Oni koji to ne osjete budu i ostanu tako daleko od svega da cijeli život samo ostaju blijede fleke koje ne znace ništa. Cemu život ako si fleka na zidu? Ne ja nisam heroj, ja nisam kao bilo ko da bih zaslužio bilo ciju pohvalu, kome još trebaju pohvale.
Ja nisam heroj, slabic u meni previše je puta popustio...
Kome još trebaju pjesme, zar ledena srca mogu da ih razumiju... tražim odgovore, a sasvim ih je malo i olako ih shvatamo...
Više se ne podnosimo, putujemo razlicitim stranama svijeta...
( „Ti se kao ne sjecaš svojih tamnickih dana, malenog prozora i škrtog pogleda na sunce, ti kao ponekad zaboraviš ko si i kako si završio ovdje, u polusnu samo vracaš stare slike i uspomene koje ti mogu izmamiti suze na oci, a dno je duboko i pjev ptica jenjava, mracni krtog zavodi sve više i više... budi sretan što živiš u zadnjim vremenima... „ ).