Nakon što je pjesma “Bosanski Brod (zauvjek moj)” polučila, u brodskim okvirima, planetarni uspjeh došao sam na ideju da upriličim jedan razgovor sa čovjekom koji je to sve i osmislio, na šta je on rado pristao. Onomad davno, kad sam bio mlad ( 16-17 godina) I kad sam mjerkao curice po brodskim kafićima I preko na korzu s vremena na vrijeme bi mi tako zapala jedna za oko i podjem se ‘nako raspitivati, medju rajom, o njoj pa mi jedan reče:
- Ma nemaš ti šanse kod nje !

- Na moje pitanje zašto on mi odgovori:

- Ta ti je zaljubljena do ušiju u Šiška.

Ajd rek’o veliko je more ima riba. Pa onda opet prodje neko vrijeme a ja opet neku drugu pronadjem a neko drugi mi opet:
- Ma kaki čo’eče, ta ti je zatelebana u Šiška.
I napalim se I ja na kraju na Šiška ne znajući ni kako izgleda. Bubnjar – kažu. Ajd dobro. I onda mi neko pokaže jedared Šiška. Ne iza bubnjeva. Iš’o čovjek Radničkom nako sportski obučen u “toptenkama” igrat’ tenis negdje valjda. Aaa to je taj Šiško čuveni. Nikad nismo kafu popili, sjeli zamezili, popriličali. Nismo se ni pozdravljali čak…do izlaska ove pjesme.
I evo sad. Fuker vs. Sisko po prvi put. Evo prilike da mu se revanširam za sve one curice iz prošlosti…

FUKER: Šiško kako si, jesi mi dobar ?

ŠIŠKO: Nikad bolje, ne pušta me taj osjećaj zadovoljstva da smo uspjeli nešto, što nisam ni sanjao, a to je da tu pjesmu ljudi prihvate kao svoju. Moram priznati vrlo neobičan feeling , ali krasan i neopisiv. Hvala svima , još jednom.

FUKER: Ti si već dugo u Minhenu. Šta se radi tamo ? Baviš li se muzikom profesionalno ili onako iz hobija ?

ŠIŠKO: U München sam došao zbog muzike i petnaestak godina sam živio kao profesionalac, svirajući po raznim klubovima, na turnejama sa nekim poznatijim likovima naše pop/rock scene, a cijelo vrijeme sam i producirao različite projekte od jinglova za reklame do autorskih rock stvarčica. Danas je to više neki poluprofesionalni trip. Ne živim od mjuze, ali radim na više projekata i mrdam repom i dalje kad god uhvatim malo vremena.

FUKER: Prije Njemačke si svirao u BB I SB. S kim si sve svirao I u kojim grupama ?

ŠIŠKO: Počeo sam sa trinaest godina. U sedmom razredu sam se uspio ufurati u band koji je svirao u Srednjoškolskom centru, gdje su bili fantastični uvjeti rada. Kompletna oprema i prostorija , praktično bez vremenskih ograničenja. Band se zvao "Peta Dimenzija". Radili smo svakodnevno i tu sam možda i najviše naučio. Nakon vojske ,dečki sa kojima sam radio su prestali sa svirkom i nije bilo druge nego, preko mosta. 1988 smo osnovali "Cassablancu" a kulminacija je bio ugovor za snimanje koji smo dobili od tadašnje zagrebačke disko kuće "Jugoton", što do tada, a čini mi se i do danas, na žalost nije ostvario niko iz oba Broda. Ploča je izašla tek 1992, malo se to vremenski oteglo, a dva tri člana banda su već živjeli u Americi i Švabiji. Ipak, tadašnji urednik i naš producent Piko Stančić je odlučio izdati ploču, znajući da band praktično više ni ne postoji. Vrlo sam mu zahvalan na tome, jer ako ništa drugo imamo to kao neki dokaz da materijal i nije bio tako loš.

FUKER: Šta si slušao I koji su ti domaći & strani bendovi bili onako najdraži, da ne kažem uzori ?

ŠIŠKO: Ja sam U2 generacija i oni su za mene i danas broj 1. Slušam različite stvari. Od starijih Stones, Depeche Mode, Stinga, Davida Bowiea, pa do Prodigy, Faithless, a i majstore klasike poput Igora Strawinskog .Od naših je definitivno EKV po meni najveći band. Danas možda Urban i još poneko. Neću izmisliti toplu vodu ako kažem da muziku treba dijeliti na dobru i lošu.

FUKER: Šiško te zovu cijeli tvoj život. Sad kad te vidim na fotografiji ne vidim nikakve šiške. Ne znam…kad bi ti mor’o dat’ nadimak gledajući fotku nazv’o bi te “The Edge”. Jel’ more proć’?

SISKO: The EDGE ? Pa moj nadimak dolazi od prezimena, a teško da si mogao izabrati veći kompliment od usporedbe sa legendarnim Ircem,koji je kreator čuvenog U2 zvuka i za mene jedan od najinventivnijih gitarista u rock´n rollu uopće. Gledao sam ih dva put do sada i na jesen se spremam na treći koncert. Oni su legende i za mene definitivno band sa najvećim brojem dobrih pjesama u istoriji pop/rock muzike.

FUKER: Moram ovo da pitam (pogotovo ako ga nisi spomenuo u prethodnom odgovoru) zbog Siketa I mene…šta misliš o Džoniju, kao muzičaru I kao personi ?

ŠIŠKO: Ha, Dzoni B. Good i osta kao takav, mislim Good. Imao sam sreću u životu dva puta kao klinac gledati "Azru" u Domu sportova. Leiner je svirao kao mašina i meni se to kao bubnjaru strašno svidjalo. Dzoni kao gitarista nije kotirao baš nešto visoko, i sa muzičke strane nije to baš bio moj djir. Tek nešto kasnije sam shvatio da se zapravo radi o čovjeku - pjesniku gdje je muzika samo forma izražavanja. I to ne bilo kakvom pjesniku, nego jednom od najvećih. Jednog dana će ga sigurno svrstati uz rame Tina Ujevića. Otkrit ću ti jednu tajnu. 1990 , čini mi se, snimali smo u studiju "Jadran Film" u Zagrebu. Istovremeno "Azra" je snimala album i on je svakako htio raditi u tom studiju. Mi smo dobili dvadesetak dana slobodno jer je on htio te termine. Jedan dan se slučajno pojavio i imali smo priliku upoznati ga. Samo kratko, razgovor o nekim gitarama, a on je rekao da preferira "Fender Stratocaster". Ostavio je dojam ugodna čovjeka. Nadam se da će se jednog dana vratiti na stage, mada...

FUKER: Nedavno sam, prije tridesetak dana, napisao na Kruškinoj Stranici da Bosanski Brod još samo postoji upravo na toj stranici. Na moju veliku radost ti si me vrlo brzo demantov’o sa pjesmom “Bosanski Brod (zauvjek moj)”. Šta je za tebe pojam “Bosanski Brod”? Kad čuješ/pomisliš na te dvije riječi koje su prve asocijacije koje ti padaju na pamet ?

ŠIŠKO: Na žalost, gotovo da si u pravu. Stvari su takve kakve jesu. Ipak reći ću ti. Jedno vrijeme sam radio sa Tifom i imali smo Tour od Australije, Amerike, Danske i Švedske. Svugdje, gdje bi slučajno naletio na nekog iz Broda u par sekundi se razvije ta vibra da imamo nešto zajedničko. I sa ljudima koje do tad nisam ni poznavao. Vrijeme čini svoje i to je neminovno, ali ako čovjek intenzivno radi na tome, održava kontakte, pripomogne nekom zemljaku u nevolji ili bilo šta slično, taj naš brodski duh nece izumrijeti. To nam niko ne može oduzeti. Tebi hvala na krasnoj web stranici o Brodu. A dvije riječi o Brodu. Radnička Ulica. Ha, ha, ha.

FUKER: E baš kad spominješ taj naš, ajd nazovimo ga,” brodskiduh”… evo, recimo ja se sa nekim Brodjanima ne sretnem po pet-šest godina, ne čujemo se ni telefonom, ili ako se čujemo to je ono svake 2-3 godine, medjutim kad se sretnemo automatski se upali taj neki “switch” I razgovor se ‘nako prirodno nastavi k’o da je juče prekinut. Isto važi za neke naše Brodjane s kojima se nisam, recimo ni pozdravljao u Brodu. Ili se nismo kretali u istom društvu, sjedili po istim kafićima, ili su jednostavno godine bile “smetnja” da se već u Brodu podjemo družiti. I evo već u zadnjih 15 godina ja sam (prvenstveno preko interneta) upoznao neke Brodjane s kojima sam sad bolji nego s ljudima s kojima sam onomad sjedio i krao bogu dane po kafanama. Mislim, ono, toliko je toga bilo zajedničkog u tom našem malom gradiću da mi više ne trebamo, ,maltene, ni pričati…dovoljni su samo pogledi ili neke geste pa da se sve shvati. Nesto slično pričala je i pokojna Sonja Savić opisujući njena druženja sa Milanom, VD-om, Margitom… i pojam je bio “welt shmertz” kojeg je rabila i EKV u jednoj pjesmi . Šta misliš jel’ to to ? Da li, u stvari, svaki grad ima tu jednu grupaciju ljudi koji se prepoznaju po kulturi, muzici, nekim elementarnim razmišljanjima, da ne kažem onu staru…koji furaju neki svoj fazon ?

ŠIŠKO: Ma naravno. Po meni je mjuza jedan od glavnih kriterija kada prepoznajem srodnu dušu. Ne kažem da je to isključivi kriterij, ali svakako ima nešto u tome da lakše komuniciraš s nekim ko je na sličnim valnim dužinama po pitanju muzike. Srećom , Bosanski Brod je imao toliko kvalitetnih ljudi da i nije teško pronaći nekog koga zapravo nisi ni poznavao, a sa kojim danas vrlo lako uspostaviš prisniju komunikaciju.

FUKER: Kako je sve to u stvari krenulo, to s pjesmom Bosanski Brod (zauvjek moj) ?

ŠIŠKO: Sasvim slučajno. Jedan dan sam razgovarao sa jednim frendom oko jednog sličnog projekta. I noć nakon tog razgovora, u vožnji, pjesma je nastala praktično u pola sata. I tekst i melodija. Ujutro sam to zapisao u kompjuter i onda je došlo do brušenja, što je naravno jedan duži proces. U ovom slučaju je trajao intenzivno tri mjeseca.

FUKER: Reci nam malo više, opiši nam atmosferu dok ste stvarali pjesmu ? Koliko ste dana stvarali ? Jeste li svi bili na jednom mjestu u isto vrijeme ? Da li vam je ko falio I ko ? Jeste stvarno udarali samo po viskiju ili se već neko pobrin’o da donese neku pletenku domaće šljive ili kruške ?

ŠIŠKO: Čuj, ja nisam pjevač i mislim da grozno pjevam. Što se i čuje u prvoj strofi ha ha ha . Ipak pjesma je i autobiografska pa sam pomislio da pokušam. Na sreću, brzo sam odustao od te ideje. Onda sam razgovarao sa Vladom i on je odmah pristao. Zazvučalo mu je dobro na prvu loptu. Sa ostatkom ekipe sam vrlo često u kontaktu već godinama i onda je Dada predložila da to napravimo u tzv ."Band Aid" varijanti. I to je otvorilo jednu potpuno novu dimenziju u pjesmi. Dzemila pjeva fantastično, iako pjesma i nije prilagodjena njenoj intonaciji. Tu je i Drago (The Godfather) koji je kompletan muzičar i strašan pjevač. O Vladi da i ne govorim. To znaju svi već godinama. Sutko je zasigurno najtalentiraniji bubnjar iz Bosanskog Broda. I strašan sluhista. Zoki i Denis se ne bave profi muzikom, ali uredno i sviraju gitare i pjevaju. Jesam kog zaboravio? Ah daaaa. Tu je i moj Čenga - Dado Dzeba. Čovjek u kojem su objedinjeni Keith Richards & Ronnie Wood. Dado je fenomen. Ne znam jeli u životu vježbao više od pola sata, ali on ima u sebi taj "touch" i ako sam ikog htio zvati da odsvira neku dionicu onda je to on. Dado svira "Stratocastera" , a ja sam nabavio krasnog "Fender Telecastera" pa se mi, onako uz rakijicu ili bilo koji drugi derivat ufuramo u tu Wood & Richards varijantu. A ti pogodi ko je ko. Ha,ha. Nedostajao je Čoko, moj stari frend, visoki, markantni basist izuzetnog senzibiliteta inače član “Punjene Ptice”, koga se zasigurno sjećaju pripadnice ljepšeg pola koje su posjećivale Hotel “Ada” krajem osamdesetih. Snimali smo na dvije lokacije. U Münchenu i Waiblingenu, a konzumirali su se razni derivati po načelu “pij malo, pij dobro”

FUKER: Eh, Dado i ja smo ti familija pošto sam ja sretno “udat” za njegovu rodicu.( i poznat mi otprilike taj feeling ufuravanja kad su Dzebe u pitanju) Šteta je samo što smo ‘vako daleko jedni od drugih. Čoko basista. Ako se dobro sjećam drž’o je onaj bas jako visoko ( uzvlačio ga do sisa što bi se reklo ) Ja, lično, osobno & personalno bih ostajao do kraja u hotelu “Ada” samo da cujem kad Čoko zapjeva “Bila je tako lijepa”. Mislim da bi i Dragan Stojnić bio zadovoljan sa Čokinom interpretacijom te pjesme. Reci mi, da li je u planu jos nešto ? Neka nova pjesma ? Neko novo okupljanje ?

ŠIŠKO: Kao prvo, hvala Sikeu, Tebi i Denisu na munjevitoj reakciji po pitanju spotova kako bi to ljudi mogli i čuti na netu. Ipak, mi bi htjeli i pokrenuti slike, znači uraditi jedan profi video, a profi produkcija nesto i košta. U idućih par dana imam razgovor sa mogućim sponzorima i od toga ovisi dalji razvoj situacije. Ako bude sve ok, za mjesec dana bi mogla biti premijera. Mi ćemo u užem krugu pod imenom "Mlady Look" nastaviti sa radom i saznat ćeš na vrijeme što se dogadja. Htio bih se još jednom zahvaliti svim Brodjanima na podršci i dobrim kritikama. HVALA VAM ŠTO STE IZ BOSANSKOG BRODA I ŠTO GA NIKADA NEĆETE ZABORAVITI. Živjeli !!!

FUKER: Hvala i tebi Šiško na ovom razgovoru na Kruškinoj Stranici i nadam se da će saradnja da potraje i u budućnosti na obostrano zadovoljstvo.