napisao: Ibro Alić, Donja Mahala, Bosanski Brod

Diskusija uz kafu.
Jedino jos ova prepricavanja mogu mi na tren vratiti uspomene iz zaborava. Moj sokak, je sokak optimizma.
Zasto mislimo cesto, da se to upravo na nas odnosi ?
Teme su mozda interesantne !
Vjerovatno imaju smisao...

Sevap je uciniti nesto dobro. Slijepcu da progleda !
Izmakli smo se u stranu, kao to se nas ne tice.
Ponekada nema zivoga stvora za kahvenisanje.
Je li me netko trazio ! Nije ! Ima vremena u nama.
Ova mahalska raja ne voli teme koje se ticu maloga mozga.
Ima kafe za sve, samo fali secera.

Malo pretjerah, secer nekada skodi zdravlju.
Zasto se mi moramo prilagodjavati njima ?
Kad smo zivjeli u mahali, prilagodjavali smo se njima.
Sad kad zivimo vani, prilagodjavamo se njima.
Nije mi nista jasno.

Da li je vama jasno ! Vjerovatno nije, kao i meni .
Problem je takve prirode, da covjek nema odgovora.
Zato ? Otisli smo za boljim zivotom.

Bolji zivot ! Jasno !
Koliko lazemo sebe....Ne mnogo !
Navikli smo da laz cujemo kao istinu, a istinu kao laz.....
Eee, mali mozak radi , veliki se odmara.....
Cesto na istinu, reagujemo sumnjicavo..
Smatramo je neugodnom pricom....

Samozavaravanje postaje istina i cesto cinjenica.
A, kada laz postaje cinjenica, to i jeste prava istina.
Sto nam to godi ? Istina je prava.
Akceptirati istinu je tesko.

Spremni smo na verbalne uvrede, samo da ne cujemo istinu.
To su dramaticne price, ne zelimo da slusamo i bjezimo ....
Bjezimo sto dalje.....

To se nas ne tice ! Vi ste tolerantni i jos uvijek optimisticni.
Zato se uvijek prilagodjavate njima.....
Tesko je imati svoje ja i svoju licnost....
Trazi samoodricanje....


Svjetlost na kraju....

Izlazim rano subotom na sokak i odlazim na roru da cujem mahalske novosti. One ne izlaze redovno, ponekad se prepricavaju i vise dana. Cesto su zanimljive i nemaju isti zavrsetak.
Mozda se mi igramo pokvarenih telefona.

Zaista ! Kako se nisam sjetio, pokvarenog telefona.
Siguran sam da je to bio jedan od prvih Avaza u nasoj mahali.
Polako, jedan po jedan izlaze mahalcani, prikupljaju se u sve vecem broju. Svi nose svoje price, utiske i misljenje svoga komsije.

Cesto su to prepricavanja, bez konkluzije i valjanoga zakljucka.
Najcesce zapocinju "Cuo ja, kako zene u brijacnici pricaju".
Zna se tamo okupiti lijepa grupa, nadarenog svijeta.
Pripovjedanja u stilu lirsko-epskog fanatizma, znaju se zavrsiti, a prvo poluvrijeme nije isteklo. Znaci ima i drugo poluvrijeme.
Mora se obicno sacekati, nastavak slijedi, sto bi rekli nasi ljudi.
Ima i nijemih promatraca, koji sve kupe u brk.

Sve bi nesto i zapoceli , neda im se....
Odlaze nijemo kao i sto su dosli, bez pozdrava i odzdrava.
Kone kao i uvijek prosetaju u kasne sate....
Po dvje, tri u grupi. Sve nesto cavrljaju, bolan ne razumijes nista.
Sve neke sifre i tajne, ni CIA ne bi razotkrila.
Dani su tekli kao Sava. Mozda su licili jedan na drugi.
Sve mi je vise licilo na zaspalu kasabu.....
Koliko da smo daleko i ta kasaba je imala neku svoju kolotecinu.
Imali smo svoju roru, svoju kafanu, svoj korzo.
Zaboravih na kraju da spomenem i nasu plazu.

Neki su znali reci donjacarsku....
Bogami bila je i carsijanska, gdje je bila crta razdvajanja, ne znam ni dan danas. Nije bilo natpisa kao danas na crti razdvajanja.
Lijepo ti pise sad, da se zna cija je avlija.

Ova nasa carsija, imala je bogatstvo ljudi......
Bogatstvo se cesto mjeri dobrim kolima, kucom, odijelom....
Carsija ima cudnovate navike i obicaje.

Cesto u oreol dize ono sto i (ne)misli, a ono sto stvarno misli ostavi za kafenisanje. Negdje u nekom cosku, klimavoj stolici i pozutjelom komadicu novinskog papira lezi par okrnjenih fildjana.
Samo jos oni znaju carsijske tajne i mangupluke.
Nase uspomene, ostale su vezane za jednu klimavu stolicu i diskusije o prohujalim vremenima.
Sve price su kao pozutjela hartija. Vrijeme prolazi i one dobivaju na vrednosti...

Znam ! Cekamo da price postanu punoljetne.
To nama lezi u genima, odrasli smo pored rijeke.
Zamisli roditi se pored rijeke, bez osjecaja sabura.
Koliko smo puta gledali u plovak, strpljivo.
Zaista, plovak razdvaja svijet ispod vode i iznad vode.
Carsijski plovak razdvaja ljude na dobre i lose.
Riba je ta koja grize mamac, a carsija ce da prica.

Prica nece ostati zapisana, prepricavat ce se danima u tamnim sobiccima, punim dima, pozutjele hartije sa mirisom kafe.
Godine ce proci, prica se ponavlja generacijama koje dolaze.
Mozda je to nacin da osvjezimo svoju dusu.
Ne, nije !
Znam da mnogi ne vole ovakve price.
Oni nisu rodjeni pored rijeke, nemaju sabura.
Bogatstvo je imati jednu rijeku, jedan stap, jedan plovak....
Imati strpljenja i cekati !
Nije ribarska prica !