napisao: Fuker

U početku je sve funkcionisalo besprijekorno baš kako je i bilo zamišljeno. U startu je ići u smećaru bila stvar prestiža.  Znam da su i komšije iz drugih stambenih objekata dolazile sa prvim sumrakom, parkirali svoja auta u blizini ( k’o fol dolaze nekom u goste) i onda krišom iznosili svoje vreće sa otpacima i unosili u našu smećaru. Bacati smeće u to “ novo i nepoznato” bilo je nešto posebno, svečano.

Ne znam da li ću pogrijesiti ako kažem da su drugovi stavljali crvene kravate i  kačili značku sa srpom i čekićem za rever i da su drugarice navlačile štikle na svoje maljave noge prije odlaska do tog uzvišenog mjesta ali sam siguran da je postojanje tog objekta bio još jedan pokušaj urbanizacije našeg malog gradića.

Ponosni roditelji su davali čitave lekcije svojoj djeci šta sve smećara znači za razvitak našeg drustva koje je krupnim koracima gazilo ka komunističkom raju.  I sami pomalo zbunjeni podučavali su mladji naraštaj kako kesu treba pažljivo nositi i paziti da se nešto ne prospe usput, zatim treba da se lijepo udje unutra digne metalni poklopac ,položi  kesa  unutra i spusti se poklopac /zatvori kanta da se “miris” ne širi okolo i da ne smrdi budućim donosiocima svojih osobnih mirisa.

Poznata je i jedna anegdota koja se i dan danas prepričava kad je jedan guzonjin sin ( menseščini iz Skela il’ će bit’ Mahale)  pit’o jednog od nas: “ jes’ ikad bio u Parizu ?” , a ovaj naš odgovorio – nisam, jeb’o te Pariz, jes’ ti ikad bio u smećari ? Na šta se ovaj jadniče zbuni ode kući plakajući.

Dočim, sve veličine i vrijednosti  mjerene balkanskim aršinima, k’o što svi znamo, ne da ne traju vječno nego su vrlo kratkog vijeka.

Neka pojava koja je u početku izazivala strahopoštovanje, prvo polako, mic po mic, postane svakodnevnica , a zatim bogami i obaveza koja počinje da nervira i čini nervoznim. Kako je sve počelo nije baš poznato.  Po svemu sudeći sve je startalo sa prvom otvorenom kantom. Neko je zaboravio da spusti poklopac iza sebe. Neko je možda poslije toga spustio taj isti poklopac za nekog svog nemarnog komšiju, ali je poslije trećeg puta pomislio :

-          Ma ‘oću kurac više spuštat’ za drugog, pa nisam ja “ Komunalac” .

Poslije ove prosto proširene rečenice, koju, znajući dalji tok dogadjaja, možemo s punim pokrićem čak nazvati i prekretnicom, ništa više nije bilo isto.

 I tako je krenulo. Ubrzo je više poklopaca bilo dignuto nego što je bilo spušteno. Počelo je da smrdi. Ne samo unutra nego se neugodni miris počeo širiti i svud okolo. Naročito je smrad ujedao za ljetnih mjeseci .

Tih godina naši košarkaši su harali Evropom i Svijetom. Djeca su upražnjavala  “basket” gdje god je to bilo moguće i svaka se prilika koristila za provjeravanje nišanskih sprava. Dječija imaginacija je, kao što znamo, nenadjebiva. Kad zvjezdan upekne u male glavušice i kad se smrad smećare uvuče u nozdrve to počinje, da prostite, halucinativno da djeluje i na moždani sistem pa je vrlo lako  zamisliti koš sve sa tablom ( umjesto otvorene  kante) i  loptu (umjesto  vreće pune smeća) u slabašnim ručicama.

Bilo je tu, da ne griješim duše, pravih majstora koji  skoro nisu nikad fulali. Sve bi bilo još i dobro da su samo oni pucali. Nažalost, mnogi su priželjkivali svoj dio slave pa su djeca djuture pocela da sa vrata odapinju “trice” u pravcu otvorenih kanti.  Mnogi  od nas nisu bili u mogućnosti  vola u guzicu da ubodu, a kamoli da ubace sa 3-4 metra tako da su promašeni šutevi počeli da se množe svuda oko kanti. 

Kao posljedica svega toga počeo je da se polako razotkriva i sam sadržaj svih tih kesa što je nadobudni proletarijat punio onomad za vrijeme zlatnog doba komunizma. Dva artikla su za nas piJonire bila najupečatljivija.  Kruh & krv.  Kad ih staviš ovako u rečenicu jedno do drugog zvuči kao još jedna revolucionarna ideja  i ne doima se toliko loše. Posve druga priča je stvarnost koja se sastojala u brdima bačenog bijelog kruha (kupljenog kod Rijića)  koji je ležao zajedno sa krvavim ženskim ulošcima po podu. Neki pametni stariji ljudi koji su znali šta je glad bili su ogorčeni oko svog tog (još uvijek upotrebljivog ) hljeba i predvidjali su skoru salauku i propast, a mi smo im se smijali i smatrali ih olinjalim senilnim budalama.

Sama smećara je bila podijeljena u dva dijela sa jednim pregradnim zidom koji  nije bio viši od jedno metar i dvadesetak centimetara. Desna strana  smećare je bila popunjena gore opisanim  kantama dok je lijeva strana objekta zjapila prazna.

Kao što svi vjerovatno znamo ispod jedne od lamela bio je smješten Dom Penzionera.  Gledajući ko je sve tu boravio i bio inventar neki zalutali gost iz nama neke drage nesvrstane zemlje mogao je zaključiti da se u našoj predivnoj zemlji odlazilo u mirovinu u ranim tridesetim, ali o tome ćemo jednom drugom prilikom.  Mi djeca & omladina,  nismo imali objekat (za razliku od penzionera) gdje bi provodili svoje slobodno vrijeme kad vremenski uslovi ne dozvoljavaju igranje pod nebeskim svodom.

Neko pametan (možda i  jedan od budućih rafinerijskih šefova za razvoj i ekspanziju kapaciteta) je predložio da u toj praznoj polovini smećare napravimo  ni manje ni više (ne Dom Omladine, to je previše vuklo na ruralno) pravu pravcatu diskoteku. Ideja je (  bez mnogo kritičkog razmišljanja i sa jednim sebi svojstvenim ushićenjem) jednoglasno prihvaćena. Čistili smo dva-tri dana “praznu” polovinu i čak i odrzali dvije-tri disko večeri, a onda su roditelji sve to zabranili bojeći se da ne navučemo kak’u zarazu ( taman se počela neka SIDA spominjat ‘)  skaćući usred smećare okruženi svim tim šarenilom otpadaka. Neki od nas se mogu i pohvaliti da su prvi stiskavac i plesne korake napravili upravo u smećari. Ali kako to objasniti svojoj djeci danas ? Bolje ni ne pokušavati.

Krajem osamdesetih bilo je par pojedinacnih pokušaja da se ide sa još jednim ekstremnim sportom -bacanjem kesa i vrećica sa balkona ( šta ćes silazit’ dole zbog svake gluposti) ali je pokušaj zamro usljed neregularnih uvjeta. Mnogi balkoni nisu mogli “dobaciti” ili su bili s druge strane pa nisu mogli da se takmiče, a jednakost u svemu još uvijek je bila (mada na izdisaju) aktuelna u to doba.

Da li su se radnici poduzeća Komunalac ( od milja zvani smećari)  bunili ili je nešto drugo bilo posrijedi, tek jednog jutra na jedno petnaestak metara od smećare osvanuše dva velika kontejnera za odlaganje otpada. Na njima je velikim slovima pisalo: “ ZATVARAJ POKLOPAC NAKON UPOTREBE !”. 

Stara smećara je nakon samo desetak godina rada otisla u penziju.  Normalan radni vjek istih ili sličnih objekata po svijetu se mjeri u stotinama godina.  Ključna riječ u prethodnoj rečenici je  - normalan. Naša smećara je imala sve osim normalnog radnog vijeka.  Ona se nalazila u Lamelama.

Za kraj…

Posl’o ti jednom ćaća sina da baci smeće u smećaru. Mališa uz’o smeće i otišo. Na povratku se malo zaigr’o pa ga nije bilo jedno dva sata. Kad je konačno uš’o upita ga ćaća: “ Pa dobro majmune jedan, gdje si ti do sad ?” A ovaj nakon kraćeg razmišljanja odgovori : “ Jebiga stari, bila gužva u smećari !”