napisao: Dzoni od Lilavca

“Danas pokopavamo nekoga ko će nam stvarno faliti – neko ko je svojom smrću ostavio rupu koju nikad nećemo moći zatrpati, neko ko je  “neodgovorno” I naglo otišao ne razmišljajući šta će biti sa nama, njegovim drugovima koji ostajemo sa tom rupom, sa tim bolom za prerano izgubljenim prijateljem, koji nas je bezbroj puta znao nasmijati, razvedriti, rastjerati mutne oblake I donijeti nebesko plavetnilo i u najtežim trenucima!.......

Svojim dugim, prenatrpanim osjećajima, rečenicama, on je održao nebrojeno posmrtnih govora, ispratio na put bez povratka mnoge.On je činio ono čudo da bi nam se uvijek otimalo ono čudno, ali iskreno osjećanje, koje smo izražavali kratkom rečenicom:”Lijepa sahrana!”Suzama nakvašenim očima razilazili bi se sa tužnim sjećanjem na “ putnika” I blagim osmjehom na ono sto smo čuli o njemu, I od koga smo to čuli! On zna iskopati I najteže čuvane tajne, sretne trenutke, dosjetke, neugodnosti o svakome od nas I to sve tako lijepo upakovati i izreći da bi to uvijek ukrasilo te tužne trenutke posljednjeg oproštaja.  Hasan (tako se on zove) će mi uvijek, I prvenstveno, ostati u sjecanju po tome!

Poradio je on u svom životu( koji još traje I nadam se da će potrajati još dugo), dosta toga. Rodjen je u djulupast dan (29.februar) tako da je I sama njegova pojava na ovom svjetu bila bajkovita. Prilikom redovnog pregleda kod hećima, Dr. Meša mu je doslovce rekao:” Ti si Hasane napravljen od nepoderivog materijala I da ne radiš sebi to što radiš, živio bi dvjesta godina. Ovako,  šanse su ti umanjene ali naživjećeš se ti još dugo!”.  Izdigao se iznad male, seoske sredine ( da oproste Sjekovčani) u svjetske visine I bio jednako prijatan I ravnopravan sagovornik u društvu Šeika, direktora velikih svjetskih kompanija, ministara raznih nivoa ali I u društvu Nene Šiške, Hajre Šejtana, Rude Pivca, Želje Šapine, Nestora Papa. Bio je sposoban voditi razgovor u istom danu o svjetskim energetskim (uglavnom naftnim) problemima, ali I o uticaju alkoholnih maligana na moždane ćelije i kako istovremeno piti lozu, paradajz sos I meziti čvarke, kisele krastavce I kuhana jaja!  Nikada svoje druženje sa tim ljudima nije objašnjavao “spuštanjem na njihov nivo” nego je to uvijek bila drugarska, ravnopravna, I alkoholom ojačana, diskusija.

Putovati sa njim bilo je uvijek put u nepoznato, nešto kao “ vlak bez voznog reda”.  Sjećam se jedne prilike kada se Hasan iznenada , pred kraj radnog vremena, sjetio da sutra ujutro treba biti na vaznom sastanku u Sarajevu.  Kraj radnog vremena, svi šoferi pošli kućama ali Raka se javlja dobrovoljno da se “žrtvuje” I odveze Hasana u Sarajevo. U sebi konta:”Dva I po sata tamo, isto toliko nazad, znači spavanje opet kod kuće , plus laka dnevnica”!  Pokupiće Hasana u pet popodne na tepsiji u Hotelu. Hasan već ućejfio, (još jedno pićence mali, molim te) pa još jedno, pa nailazi Nasko  I zavrće jos jedno I konačno pokret, tačno u pola osam.  Hasan traži prvu pauzu u Polju kod Mihajla. Tu se slučajno sreće sa par jarana iz tog kraja ,  ture se zavrću nemilice, ali , valja na put! Oko jedanaest pokret…..ali samo do Ušća! Ogladnilo se, piće dere, I valja nešto pojesti ( “jel’ tako mali, jebem mu paradajz”)  a onda svu tu presoljenu janjetinu malo I zaliti! Naravno, uvijek bi se našao neko ko im se želi pridružiti , malo popričati I, ponovo pokret! Srećom, Hasanu se prispavalo, već je iza ponoći, Raka nogu na gas, da se namiri propušteno ali,  prilikom naglog kočenja, Hasan se budi I ugleda prizor iz bajke, kafana “Mala Postojna” u Nemiloj, svjetli ko u sred dana, puna gostiju a jedan iza ponoći!  “Mali, možel samo jedno s nogu” moli Hasan i……ponovo pauza! Dve brze loze I nastavak puta, uz još jedno stajanje u Semizovcu u Sedmici, na škembiće. Oko trice stižu u Sarajevo, bude Berku, brzinska kafa, “za puta” I Raka nazad u Brod. Psuje sve po spisku I sebi I Hasanu I proklinje dnevnicu koju nikad nije teže zaradio.

Odgovoran posao, godine, maligani i puno obaveza, često su činili da se dovede u neugodnu situaciju jer se zaboravnost na takvom poslu često vrati kao bumerang. Pravila se nova linija prerade u Rafineriji, dolazi delegacija iz Pariza na pregovore i naravno, angažovan je najbolji prevodilac za francuski jezik, u našim krajevima. Svi detalji dogovoreni, Hasan se zadubio u papire, nacrte ugovora, kad na vratima kancelarije banu ona –gospodja Gabriela iz Zagreba, sva zajapurena, očito ljuta! Tek tada se Hasanu upališe lampice; obećao je poslati šofera Blažana da je dočeka na stanici u Sl. Brodu i zaboravio, te se “morala gradskim autobusom, sa svim tim seljacima I njihovim korpama, mirisima I ponašanjem, prevesti se u Bosnu”!!!  Situacija neugodna, ali Hasanov šarm,  dobar francuski konjak I bosanska kafa čine da se situacija malo raskravila. Najbolja soba rezervisana u Hotel Parku u Slav. Brodu ( nas Hotel tada jos nije bio napravljen ) I, pri kraju razgovora,  da bi se situacija potpuno izgladila, želja gošće da provede veče u, ni manje ni više, nego u teatru. Bosanski Brod, sedamdesete godine dvadesetog stoljeća, mi nemamo ni  hotel, ni dobar restoran, kino je u fazi raspadanja a gospodja bi u teatar! Najbliži je bio u Osjeku, ali to je dva sata vožnje, Sarajevski je još dalje, ali valja gošći ugoditi, grešku ispraviti.

Hasanu klikeri brzo rade I dogovara da će Blažan biti u sedam ispred recepcije hotela a dotle će Hasan “ angažovati glumce”. Tako je I bilo, Blažan u najljepšem odijelu, Mercedes uglancan I namirisan, Gabriela u večernjoj haljini I tačno u sedam ispred hotela. S obzirom da predstava počinje u 8,30 I imaju vremena za jedno piće pa će otići u lokalni restoran, gdje se okuplja fina raja i gdje bi mogli sresti I Hasana. Dogovor je pao, Blažan vozi put nogometnog stadiona u Bosanskom Brodu. Za priču je važno napomenuti da se radi o starom stadionu I kafani ispod trbina i da su glumci već bili pripremljeni za uveseljavanje zagrebačke gospodje. Blažan je upoznaje sa prijateljima koji su se tu “slučajno” našli I zove Maricu da im donese  “najbolje piće  koje kuća ima”!Uz domaću brlju Miro Crtalić naručuje kuhana jaja, Ferid Gombo čvarke I glavicu crvenog luka,  Dudo mesar  malo krvavice I švargle, Slavko Čerek  konzervu sardine I “malo bjelog luka, moliću fino”, Smajo Šejtan  kiselog kupusa I malu porciju ćevapa.  Sve to iz zajedničkog ovala, rukama, sa mljackanjem, galamom, nadvikivanjem I  brisanjem ruku od nogavice hlača. Scena ko iz Felinijevih filmova, dovoljno da se Gabrieli želudac okrene naopačke. Taman tad, “slučajno”, nailazi I Hasan. Pozdravlja društvo I taman da pozdravi I gošću,  kad ona skoči sa stolice I ciknu “Inženjer Jakupović, šta je ovo???” na što će on spremno “Teatar, gospodjo Gabriela, teatar! Ovo je naš teatar, mi nemamo drugi,  ni bolji!”  Jasno je da je to bio teatar svima drugima osim Gabriele, zamolila je da bude vraćena u hotelsku sobu I vjerovatno se sama semi smijala u šta je  te noći  bila uvučena.

Da ne bude nesporazuma, Hasan je živ (vrlo živ) I aktivan I još drži svoje poznate posmrtne govore. Mislio sam da bi bilo pravedno napisati nešto o njemu dok je jos živ, dati mu mogućnost da odgovori, da pojasni, da objasni jer je on jedna od istinskih brodskih legendi, čovjek koji ostavlja neizbrisiv pečat na brodskoj istoriji I tradiciji. Nažalost, svi mi, kojima je zajednički nazivnik BROD, razbacani smo svugdje po svjetu ( Hasan je bio u Americi a sad je u Sarajevu) ali u svom srcu nosi Brod I Brodjane. Sretno ti prvih osamdeset godina I dugo nam još poživio dragi prijatelju!