Strah se uvuk'o u kosti posljednjih dana. Pazim šta radim i pazim da ne ostavljam tragove o tome. Čini mi se da smo pod prismotrom. Komunalčev kamion jutros se duže nego inače zadržao ispred naše kuće. Čini mi se da sam vidio jednog od radnika kako iz mojih vreća sa smećem vadi otpatke i pakuje ih u one “uviđajne” prozirne vrećice. Čini mi se, kažem. A imalo bi logike – ja sam jedini roker u kvartu, i to svi znaju. Odaje me kosa i brada ( brada naročito ). Odaje me mnogo toga: još u djetinjstvu sam po leksikonima upisivao da slušam rok i to će mi se konačno oDbiti od glavu. Razmišljam: koji kurac mi treba da po vascijeli dan slušam muziku, i to, pretpostavljate, rok muziku? Danas nisam slušao ništa. Osluškivao sam. Svaki korak, svaki talas vrućine, svako auto.... Da ulete, SIPA, OBA, Unprofor, imali bi šta vidjeti: dugokosi ja okružen CD – ovima, električnom, akustičnom gitarom; u kućištu kompuktera hard disk sa 320 GB rok muzike! Gdje mi je bila glava? Ako budu pretresali našu porodičnu kuću u Berodu, tek tu sam najebao: gramofon i kamara ploča... Čak i nekoliko kaseta od prije rata.... Jadna mi majka! Razmišljam da sve što posjedujem, vezano za rok, isječem sikirom i naložim! Ali i vatra u najtoplijem julskom danu bila bi sumnjiva... Možda nas otprije prate! Ako je tako, onda sve već znaju! Znaju garant! Mislio sam se izvući, ali neće ići. No Pasarán!
Puna je ova država pronicljivih ljudi poput Bakira ( koji je, uzgred, ovu pronicljivost, a bogami i ljepotu, naslijedio od tate – od mame je naslijedio, izgleda, jedino frizuru ). Rokenrol je mrtav. Bakir nas je provalio.