napisao: Djed Ranko

Decembar je pri kraju.Izgleda da je prava zima konačno stigla i k nama ovdje na vrata Bosne. I neka je, jer su nam visoke temperature i ljetno vrijeme bili za vratom skoro do kraja novembra. Dugo je bilo tako toplo, da su ljudi pomislili kako će početi da pupaju novi cvjetovi na biljkama i da se legu «tići» i iz onih jaja iz kojih se nikada nisu legli.

 

Bilo je to istina lijepo vrijeme za ptičice i životinje, a pogotovu za one najsitnije bajice što se ne vide golim okom. Negdje u nekim dalekim zemljama, kažu, ovi se sitni stvorovi izlegu i umnože u pticama i drugim životinjama, koji baš i ne paze na ličnu higijenu. Kad im tamo, ko zna zbog čega dojadi oni ti navale masovno bježati ovamo k nama.

Ako često ne peremo ruke, nos i usta ovdje nam se začas uvuku I tamo gdje ne bi trebalo. Tu nam naprave rusvaj, pa neki od nas dobiju vrućicu, a neki se bogme posve ohlade. Ovdje se to zove epidemija i pandemija gripe, što je uzrokuju kako je naučno dokazano baš ti hajvančići, što ovamo pred zimu «navale ko Rusi», (kako se to nekada govorilo) samo im naši medikusi iz straha, poštovanja i valjda neznanja persiraju i kažu, kao i svim drugim uvaženim gostima: – Dobro nam došli i lijepo se kod nas zabavite i VI-RUSI. Pa eto sada i mi i svi drugi laici i neznalice, te pridošle male, malene i zločeste zovemo virusi, umjesto da za njih smislimo neko ružno i strašno ime i da se protiv njih borimo kao protiv
svakih drugih terorista i diverzanata.

Zbog takve naše gostoljubivosti, srdačnosti i («i naše meke bosanske duše») oko nas na sve strane, pored bezopasnih Baćuški, harače svinjski, ptičiji, sezonski, recesijski, nacionalistički i drugi vi-rusi, (AL- KAIDE, TALIBANI, MAFIJA, CE-CE MUVE I DR.) pa ko preživi - nek priča. Ja vam zbog tih sićušnih stvorenja ne hodam mnogo po varoši, a na Savu, na tu našu ljepoticu s ribičkim priborom nisam otišao ima i više od tri-četiri mjeseca. Čini mi se da sam zdrav i da mi ti i takvi, ni oni stari, ni ovi no-vi-rusi ne mogu ništa, a ja evo bolan od želje tumaram po stanu ko kakav «tuberan» - nedaj bože. Kakva je to šteta i kakav je to za mene jad teško da vam mogu i opisati.

A o tome bih htio s vama da popričam, da vam se iz dna «moje meke bosanske duše izjadam» i olakšam si jade – ako to nekako more na ovaj način.

Odmah da vam kažem, da ovo nije priča ni razgovor za onaj ljepši i nježniji dio posjetilaca ove naše i čuvene Kruškine stranice, niti za one delije koje bi radije sjedile po bifeima i kafićima, pa prebirali po svjetskim ratištima, samitima, berzama, povjesnim i istorijskim temama svih vrsta, ili po najnovijim nogometnim podmetanjima i lažiranjima rezultata. Nije ovo priča ni za one nazovi političare, koji bi svaki drugi dan išli na nekakve izbore da se opredjeljuju za ove ili one političke opcije, a pogotovo ne za one «švalerčine» koje «jezikom» svaki dan, ko od šale, povaljuju po dvije-tri nove, da prostite «one koje ne liježu lako, i baš svakome u postelju».

Ovu priču pokušavam napisati za one zanesenjake koji usred bijeloga dana gledaju u nebo tragajući za zvijezdama, pa čekaju da vide odakle će se i kakav mjesec pojaviti, kako će izgledati i kakve će biti boje i veličine. Strastveni ribići ovdašnji znaju, ili misle da znaju, koliko je to važno za uspješan lov i ne ide se u pecanje ako na nebu mjesec i zvijezde nisu pokazale koliko su se ribe nameračile na njihove mamce.

Ovoga ljeta Sava se mjesecima držala daleko od nasipa napravljenih poodavno da je zaustave ako navale kiše i snijegovi, koji bi je mogli potjerati da nabuja i razlije se po poljima i nedaj bože po dvorištima i gradskim ulicama ko nekada. Stisla se bogami ljetos, ali i jesenas u uskom koritu u kome zbog plićaka ni malo veće brodice nisu mogle normalno ploviti, a ribe su se posakrivale u najdublje vode bježeći od bombaša, dinamitaša i kojekakvih baraba koje su naumili da ih na svakakve štoseve namame, ulove ili pobiju.

Koliko je Sava pobjegla od nasipa u ljetne i jesenje dane ove godine najlakše će razumjeti oni koji pamte kakva je i kolika nekada bila Ada, kad su u onim osamdesetim godinama prošlog vijeka po njoj plovile barže i šleperi puni nafte i naftinih derivata, građevinskog i drugog materijala i žita, vozeći sve to ka Dunavu i dalje ka Crnom moru, a odande ovamo koješta. Pješčani i šljunkoviti dijelovi Ade, čak i u desetom mjesecu ove godine bili su bogme sve do polovice rijeke, a gore uzvodno od mosta i starih topola vidjeli su se dobro čak tamo kod gradskog parka, blizu ostataka hotela i katoličke crkve. Onaj travnati dio korita rijeke već je od nekadašnje Kapetanije i Žitokombinata, ušao u korito skoro stotinjak metara i na njemu su, na nekoliko mjesta cijelo ljeto i jesen brali paprike i paradajz, vadili krompir i luk u nekoliko bašči koje svake godine tu sade penzioneri i «razvojačeni borci za slobodu» i veće prinose u
poljoprivredi. Teško je proći nasipom i to ne primjetiti, jer tamo malo dalje od crkava, valjda uz božju pomoć Refikova bašča i bašča komšija uz nju pravi je rajski vrt u kome se čak i bamije sade i beru za prave meraklije.

Da su to ljetos, nekako mogli vidjeti oni, negdašnji čuveni ribiči ovdašnji – Cinto, Rabija, Viki, Hajro Englez i drugi rekli bi sigurno: -«Jebo ti takve vode, tu riba i kada dođe, još brže ode.» Znali su oni još onda, da tu ne vrijedi bacati krmu i čučati po cijelu noć radi ribe, ali bi ostajali zbog ćeifa i meraka, pa šta bude.

Ma i ja sam vam ljetos, kad god se to moglo s ribičkim priborom odlazio gore na vrh pješčane Ade da se varakam sa bijelom ribom i da odmaram dušu. U bistru vodu koja je po čistom šljunku tu proticala, svaki puta bih nabacao komade namočenog starog kruha, šrota i nekakvih drugih jestivih ostataka od ručka kako bi namamio plotice, deverike, škobalje, mrene i drugu siću i čekao da se skupe oko toga, a onda zna se.da ih na mrvicu nataknutu na malu udicu namamim i izvučem na obalu. Nikada nisam ni pomišljao ni poželio da vadim tu nekakve veće komade, kakve je onomad naš Boris – hrabri ribolovac lovio po Meksičkom zaljevu, ali izvući babušku ko dlan ili, bar mrenu od pol kile bilo bi zgodno. Bistra voda, čista rijeka, vrijeme krasno, ali ribe ni za lijeka.

Znao sam ja tako ljetos, a i u ranu jesen, u popodnevnim i večernjim satima sjediti ili stajati sa ribičkim štapom gore na vrh Ade uz rijeku, osluškivati kako to voda otiče, kako se ponegdje izbaci poneka ribica ili preleti iznad glave riječni galeb, doleti jato golubova da se napije vode i poneki vrapčić da pokupi mrvice kruha rasute po obali. Uzaludno zabacivanje udice u vodu i iščekivanje da nekakva riba povuče plovak često bi me odvuklo u razmišljanje o svemu i svačemu – o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a to sam najmanje tu želio i od toga sam uglavnom i bježao na rijeku.

Sjedeći tu sam i u tišini, razmišljao sam i čudio se, kako i zbog čega to sada ovdje riba nikako da zagrize, a bogami, znalo se tu ponekad loviti ko u ribnjaku. Činilo mi se neki put, kad u vodu nabacam krmu, kao da se u njoj nešto uskomeša, pjeni, otima i svađa oko korica kruha, ali moje udice ne dira. Padalo mi je ponekad naum da skočim u vodu, da zaronim i vidim šta se to dole događa što sigurno ne ide na ruku mojim željama da se mirno na našoj obali odmaram i varakam s ribicama kao mnogo godine prije. Naravno da takvu budaliju nisam nikada učinio, jer znam da se ni u bistroj vodi, koju drugi mute ništa i nikada ne može dobro vidjeti, pa bih i ja džaba ovdje samo skvasio gaće. Ipak u jedno predvečerje ljetos, učini mi se kao da iz vode dolaze nekakvi čudni glasovi svađe oko nečega, koje sam i ja ovako nagluv dobro razumio.

Neki, meni odnekuda poznati glas šarana kapitalca, u žuboru vode gnjevno je grgljao:
« Beži bre odavde u materinu, i ne diraj taj moj deo hleba, progutaću i tebe i hleb ako mu se samo primakneš ! »
Drugi ne manje ljutit i neprijatan glas pogoleme mrene, u mjehurićima zraka koji su izlazili na površinu vode odgovarao je:
«Možete me gospon, samo ovdje ravno v rit poljubiti, jer svaki komadić kruha tu je naš i tak će za navek biti, a to nam sad fest garantira i Nato.»

Nakon ovih «ljubaznih» podvodnih razgovora dole je nastao krkljanac, voda se zamutila i uzburkala i mogu misliti šta se sve dole događa. Ubrzo nakon toga zapljuskala je na sve strane voda i bijesan glas, vjerovatno ovdašnjeg našeg soma samotnjaka oglasio se poznatom izrekom: «da vas sve nabijem na onu mušku stvar», pa neka se odavde miču, jer ovo su njegove obale, njegove vode i sve je tu njegovo i tako će ostati zauvjek «osim ako se neko referendumom drugačije ne izjasni». Onda se sve utišalo i meni u glavi razbistrilo.

Sunce koje je i tog popodneva dokasno peklo i udaralo ravno u čelo s one slavonske strane, po svoj prilici je pomiješalo sve stvari u mojoj glavi, na zemlji i u vodi. Brzo sam se umio i nakvasio glavu u bistroj vodi, protrljao oči, pokupio pribor i opičio ravno kući, gdje me je čekala kava i očekivana prodika. ( Ma gdje si dosada i šta si radio na tom suncu? Pa valjda znaš koje su ti godine i kakvo ti je srce, zar hoćeš da te na prečac trefi neki udar i da se svališ u vodu iz koje te ni dragi bog nebi izvadio? I gdje ti je ta tvoja riba?) Pili smo kavu i ćutali, a ja sam i sebi i njoj obećao da više neću tako i da ću na Savu samo onda kad za to dođe bolje vrijeme.

To «bolje vrijeme» stiglo je kobajagi uskoro. Pokupio sam pribor, ponio pol kile suvog kruha i nakon saslušanih upozorenja od moje «lječnice, medicinske sestre, domaćice, spremačice, drugarice, bake, kuvarice i sveg mog na ovom svijetu» kojoj sam svečano obećao da ću se brzo vratiti, otišao sam na savsku obalu ispod mosta, sjeo u hladovinu i zabacio dva štapa s udicama u vodu. Na glavu sam stavio kapu, ribičku pravu, i dobro je natukao na uši da mi je slučajno u vodu ne odnese vjetar koji je počeo da pirka. Sjedio sam tu više od jednog sata uz udice, koje kao da su spuštene u mrtvaju, i ni na jednoj ništa da se desi i ništa da pipne.

Vrteći se tako besposlen u miru i tišini između granja ispod mosta, pade mi na um dogodovština koju mi je još prošle godine ispričaao jedan - onaj djed, nešto mlađi od mene, kad je jednoga jutra uranio u ribolov i smjestio se otprilike na istom mjestu koje sam sada i ja odabrao.

«Poranio ja bogami tog jutra «–govorio je onaj djed, «nakopao glista, kupio crvića, spremio pure i kruha i druge neke mamce, i nameračio se na ozbiljan ulov. Zabacio sam tri udice, na svakoj drugi mamac, pa sjeo u stolicu, zapalio cigaru i čekao samo da trgne prva, nadajući se svakog trena da se štap zatrese. A ono ništa. Prošao tako sat i dva i sunce se na nebu pojavilo i bogme već dobro izdiglo, a vjetrić počeo da pirka, pa sam na glavu nabio kapu, a da mi je nebi odnio u vodu(a malo i iz zajebancije) na glavu sam stavio i neki komad cigle koja se tu našla kraj obale i tako mirno sjedio.»

«Sjedio sam ti ja tako u tišini i nikog živog nije bilo ni blizu», - nastavio je svoju priču onaj djed, «a onda sam iz leđa začuo poznati glas komšinice iz susjedne zgrade koje je izašla u jutarnju šetnju i sa čuđenjem zapitala:– Šta ja tu radim.?»
- «Pecam ribu, valjda vidiš.» - Odgovorio joj je onaj djed.
- «Pa ima li šta, hoće li biti za večeru?» Nastavila je s ispitivanjem ona komšinica.
- «Tako, tako – ponešto». Vadio se onaj djed, jer ništa ama, baš ništa nije htjelo ni da pipne tog jutra.
- «A šta će ti ta cigla na glavi?» – pitala ga je ona komšinica i bila je opasno uporna i radoznala, stojeći mu iznad glave. Kad je onaj djed uvidio da s ovom «ribom» nema šale i da je se može rješiti samo na jedan jedini način, tiho, kao u povjerenju joj je došapnuo:
- «Dobro, kazaću ti, ali nikom ni rječi o tom. Sve ću ti reći, samo ako se malo *povaljamo i zna see..* tu u grmlju.» Šeretski joj je predložio onaj djed.
- «Juh, komšija pobogu si brate, gdje će to od mene iskati, pa i sam znaš da ja nisam takva, a i nije to za naše godine.» Rekla je to nekako nesigurno komšinica, okrenula se i vratila gore na nasip, a onaj djed je za njom samo povikao: «Kako hoćeš i izvini! Moje je bilo da predložim.»

Uz štapove čije je udice ubacio u vodu kao u kakav bunar sjedio je onaj djed tako još desetak - petnaest minuta, dok je komšinica šetala nasipom tamo - amo ne znajući ni sama šta da radi. Bila je spremna već na sve da bi doznala zbog čega je ona cigla još uvjek stajala na glavi onog djeda. Kad više nije mogla izdržati i kad je crv ženske radoznalosti počeo ozbiljno da grize, ponovo se pojavila iza njegovih leđa i zapitala:
- «Stvarno komšija, jesi li ozbiljno mislio kad si mi rekao ono za ciglu, ili si se samo šalio?»
- «Jašta nego ozbiljno, samo pod onim uslovom» - kazao je onaj djed, pridržavajući i rukom ciglu koja mu je bila na glavi. «Kazaću ti ako mi daš. Ako nećeš, od priče nema ništa» - rekao je i ućutao. -
- «Ne znam, dal zbog prevelike radoznalosti ili zbog nečeg drugog, vidjevši da blizu nema ni žive duže, komšinica me povukla u obližnji grm i počela da se svlači i podvlači.» - nastavio je svoju priču onaj djed i sve je bilo gotovo na brzaka. –«Ja sam tada, tako svoju prvu ribu to jutro upecao na ciglu.»

- « Kad sam poslije toga toj komšinici sve ispričao od početka kako je tražila, ljutito me pogledala, poslala u materinu i rekla da joj više ne prilazim ni blizu. Ni sada ne znam zbog čega je otišla uz nasip ljuta i razočarana, a ja sam došao do zaključka da sve zavisi od mamca i od riba i svašta se može upecati na svašta, ako krene.» Tako mi je baš tako sve to još lani ispričao onaj djed neštao mlađi od mene.

Ovaj djed, satjeran u toplu sobu zbog temperatura koje su do juče bile niže i od dvadesetak stepeni ispod nule danima, se izležavao i šetao po stanu ko najteži «reumatičar i tuberan» - gluho bilo i ne čulo se više, sanjao je bistre vode Save, zamišljao kako će kad otopli otpuzati do Ade i nadisati se čiste have i zraka. Ribički pribor ću ponijeti samo kao ukras neka svijet zna šta je merak i ljepota.

I evo dok sam se motao po stanu i ovo sve radi vas zapisivao danas je skočila vanjska temparatura na blizu deset iznad nule ( Eto i ovdje u poslednje vrijeme sve se nekako naglo digne i naglo padne kad to ne bi trebalo – ali šta se tu može, - takav vakat). Iskoristio sam to vrijeme, prošetao do pošte i banke, popeo se na savski nasip, mahnuo stotinama divljih pataka i ronaca koji su u drušvu sa desetak labudova plivali uz našu obalu i valjda lovili ribe i vratio se u stan.

Na kraju nešto mislim, kako i nije baš najmudrije puštati radoznale žene da šetaju uz obale Save kad tamo love oni neki djedovi, kojima se i na ciglu upeca, kad riba neće ni na kakav drugi mamac. Ali da se ne jedimo i ne sekiramo ni radi čeg – bolje je mislimo na svijetlu budućnost i bistre vode što će stići na godinu koja nam je pred vratima.
SRETNA VAM SVIMA TA NOVA GODINA KOJA ĆE SIGURNO DOĆI I SVI PRAZNICI I BLAGDANI KOJI JOJ PRETHODE ILI ĆE SE SLAVITI POSLIJE.