napisao: Dzoni od Lilavca

I ništa tu nije bilo kao u drugim kafanama; gazda je više mezio i pio od bilo kojeg gosta; postojao je prvoklasni aparat za pravljenje espresso kafe “GAGGIA” ali se nikad nije koristio i kafa se pravila isključivo u bakrenim džezvama; inventar se nije zamjenjivao nego kako se šta razbije tako se na inventuri i otpiše ali se ne kupuje novo; postojalo je ozvučenje ali se nikada nije palilo, “da ne ometa diskusiju”; nikad i nikom nije bilo jasno jeli to državna ili privatna kafana; ženama nije (barem na papiru) bio zabranjen ulaz ali nikada nijedna nije ni ušla! Osim tetke Ferzade!! Nikada u društvu Špice, uvijek sama, i isključivo “na jedno s’nogu”. Tek toliko da se provjeri “ko se jos drži” od alko-kolega !!!

Ni direktorima nije bilo zabranjeno ali se rjetko ko, osim Hasana Jakupovića, “usudjivao” ući jer je valjalo proći kroz beskrajno nakiljanje I seciranje na komade “domaćih” gostiju. Izazivanje, provociranje, podjebavanje, sprdanje, tušenje, ismijavanje I nakiljanje su bili dozvoljeni jer ( jos jedno nepisano pravilo ) sve je bilo dozvoljeno – ustima!! Upotreba ekstremiteta je bila strogo zabranjena I to je bila jedna od rijetkih kafana takvog tipa ( I takvih “tipova” unutra ) a da nikada nije bilo fizičkog obračuna! Obračuna na “usmenoj bazi” I previše ali nikada fizički, gluho I ćoravo bilo!!

Sve je bilo u laganom ritmu, po istilahu, natenane, “laganini”, pa dokle….zapravo, fajront je bio kad Jasmin odredi. Niko se ne buni, svima je bilo žao jer “ šta ću kući tako rano” ali Jasminova je bila zadnja, “carska”! A carska se ne poriče jer bez njega nema ni loze, ni rakice, ni konjačića, ni kafe, ni meze I njegova se morala poštivati bez pogovora! Može malo gundjanja, al onako, ko za sebe!

I da ništa više “Dr” Šapina nije rekao, a rekao je još mnogo toga, ostao bi upamćen u analima brodskih mudrosti . Jedne novembarske večeri, prilikom “napada” lucidnosti (od kojih je on često trpio) izrekao je onu istorijsku:” Nigdje više pjana, budala I semafora na jednom mjestu” da bi opisao naš Brod. Prisutne “alko-kolege” samo su potvrdno klimnule glavom u znak odobravanja jer, ruku na srce, ovom opisu Broda nije se imalo šta ni oduzeti ni dodati! Ima sve – I ljudski faktor I tehničke elemente, I to još puno njih, I svi na jednom mjestu. Kasim je kasnije komentarisao da nam to baš I nije “ na čast” ali ga je Himzo samo kratko opomenuo da ne baljezga jer je to bas fino rečeno.

I Jasmin se sa tim složio I više niko nikada nije pokušao da ospori ovaj opis, koji se spominje I dan-danas. Današnji brodski potomci koji su raseljeni diljem planete i žive u Londonu, Frankfurtu, Oslu, Kopenhagenu, Los Andjelesu, Majamiju, Sidneju , ne mogu čudom da se načude kako mi stariji, kad se pokušamo prisjetiti neke ličnosti iz Broda I naše mladosti, uvijek za orijentir uzimamo semafore i nepogrešivo pogodimo o kom se radi! Jadna djeca, pojma nemaju da smo mi imali samo jedne semafore I da smo se po njima nepogrešivo orjentisali. Prilikom prve posjete Brodu, sve im se samo kaže!

Sve lokalne pjane bile su I školske kolege. Osim jednih semafora imali smo I jednu osnovnu školu I “moj školski” je bio najčešći atribut prilikom opisivanja prijatelja. Jasmin I njegov česti gost, lokalni mesar Mrgan su bili nešto posebno – dupli školski! Naime, išli su zajedno do četvrtog razreda dok Jasmin ( I učitelj Trivo) nisu odlučili da “utvrdi” znanje ali ga je Mrgan, kao pravi I iskreni prijatelj, “sačekao” u sedmom razredu pa su tako ponovo postali školski. Čak su sjedili u istoj klupi I prepisivali lektiru jedan od drugog, sve dok ih razrednik Mile Kovačević nije razmjestio!

Jos jedna zanimljivost ove kafane- nije bilo “zabrane” stanovnicima prigradskih mjesnih zajednica ali nisu ni zalazili, ili barem se nisu zadržavali. Bilo im je, nekako, “tijesno”a I u zraku se osjetilo da to nije mjesto za njih. Nešto kao u Sarajevu, “il’ si raja il’ si papak”. Nema trećeg, nema sredine!!! Humor, govor, ponašanje nije bilo u njihovom stilu, nije im odgovaralo I nisu tu ni zalazili!

Ni lokalni političari tu nisu ulazili! Bila bi im to prevelika mrlja u karakteristici jer, da bog sačuva I sakloni, “! on TAMO zalazi”. Obično bi se, u svojim tradicionalnim šetnjama po nasipu, “spontano” okupljali ispred robne kuće “Metal”, široko bi zaobišli Gril idući drugom stranom ulice I onda naglo ulijevo, pored Jugobanke na nasip. Ruke na guzicu, čika Antu pod ruku, bore na čelo I mozganje o svjetlijoj budućnosti našeg grada. Naravno I svojoj, dok smo mi bili samo dekoracija u njihovim karijerama. Neka, nama je makar bilo zabavnije nego njima.

Nije bilo prozivke ali je rjetko ko odsustvovao bez nekog velikog razloga! Kod takve vrste druženja svako odsustvo bez objašnjenja može voditi ka crnim mislima! (“Da nije slučajno šta bilo, nedaj bože!!???”) Ipak, nekad se moralo I odsustvovati I jednom je tako Himzo bio upućen na kontrolu ( bezbeli jetre ) u bolnicu Rebro u Zagrebu. Odmah po izlasku sa željezničkog kolodvora upitao je jednu mladu Zagrepčanku za pravac kretanja prema Rebru. “ Samo nastavite Jurišićevom, ne: onda skrenite lijevo u Bogovićevu,ne; onda desno u Hajnclovu, ne: pa onda…” kad je Himzo prekinu: “Curo, nemoj ti mene zajebavat; jel da skrenem il ne!!??” Tada mu je ona ljubazno objasnila da to “ne” u Zagrebu ne znači ne nego da a kasnije smo I sami saznali da to nije tako samo u Zagrebu nego I kod cjelog zenkog roda!!!

Ako ste imali sreću da živite u Mahali, Lilavcu ili Čaršiji I ako ste bili skloni alkoholu, bili ste svako veče postavljeni pred dilemu – da li ići u kino I platiti ulaznicu a da pritom niste sigurni da li je film dobar, ili……kad već prolaziš pored Grila, navratiti, vjerovatno ostati, I imati besplatan film “uživo”! Zapravo, nije besplatno jer si morao popiti piće, dva, tri….. I, naravno, zavrnuti turu, dve, tri prisutnim glumcima, ali bogami I statistima, plus bakšiš za Jasmina. Čak su I oni za koje se po čarsiji pričalo da “ imaju zvečarku u džepu”,zavrtali ture, jer je to bila samo poštena nadoknada za uloženi trud.

Sve se odigravalo u režiji pod vodstvom maestra, konobara, kuhara I gazde Jasmina. Scenario je pisao…..zapravo ga I nije bilo, pravljen je na “mjestu lica”! Glavne uloge su bili “Dr” Šapina, Kasim Hajdukovac, Nestor Pap, Murat Pirmajer, Mujo iz Robne kuće, Dudo Mesar, Karan (stari), Dedo Djuka, Irac, Mirko, brico Karas I Jozo Šinja. Podosta glavnih uloga ali I “film” se snimao svaki dan pa je trebalo rasporediti teret. Osim toga, snimalo se u teškim uslovima i pod uticajem maligana. Sporedne uloge su bile zlata vrijedne I bez Nedje Mačka, Ljulje, Hasana Pipčila, Šokca, Tahira

Ćute, inspektora Žike, Čička, Fadila Šofera,Marjana Zemirinog, Ferida Gombe, Izeta novinara, Perice Kljajića a I povremenih “uskakača” Nene Šiške I Tefka. Islam “Komunalac” I Sejdan Ušara su često navraćali ali su bili jedini, koji u tom povelikom društvu , nisu bili “normalni”, odnosno nisu pili a zalazili su u kafane. Omko Alić bi se uvijek pitao – “što su došli kad ne piju” jer su se ljudi u Brodu uvijek djelili na one koji izlaze I piju (pjane) I oni koji to ne rade (papučare). Sejdan I Islam su bili napolice- ni tam’ ni vam’!

Iako su se glavni kadrovi snimali uglavnom predveče, snimanje bi počelo rano ujutro, prije odlaska na posao. Trebalo je umiriti drhtave ruke nebili se makar nešto uradilo! U našem gradu na cijeni su bile firme koje su imale centralnu poziciju u odnosu na Gril (Osnovna škola, Dom sportova, RK Metal I Beograd, Opština I Zoil) . Zaposleni su imali “klizno” radno vrijeme I začas bi se trknulo do Jasmina na “po jedno” što se nikad I nije završilo na jednom. Jedino su nastavnici bili pod stalnim stresom jer su se morali vratiti na početak časa jer djeca baš I nisu imala razumjevanja za alko-izlete. Ipak, najbolje pozicionirana firma, sa ugostiteljskog stanovišta, bila je NIRDO . To je originalni socijalistički naziv ali svi smo je zvali Naš list. Nedaleko od Jasmina a još bliže “Čardaku” tj. Naski I Dadi, pa je takva lokacija omogućavala novinarima čitanje vijesti, oglasa I Hronike dana izmedju dva pića. Bilo je prijedloga da se I sastanci redakcije održavaju kod Naske jer se većina novinara tu uglavnom I nalazila jer to je bio naš način rada na terenu! Tasa, Mile, Franjo, Mirko, Duško, Zoka Čvoka, Živac, Mladen, Landeka, Željo- plejada brodskih novinara koji su imali beneficirani radni staž zbog tako teških I stresnih uslova rada!!!

No, vratimo se mi dobrom starom Grilu. Epizodne uloge su igrali dajdža Muho, koji bi tu uvijek svratio “sa ćevapa”, Vajo Rijić, dok se nije otvorio Rog, gdje je prešao u prelaznom roku 84/85. Majstor Puco I obucar Kumbara bi bili češći gosti ali ih je privatni posao spriječavao u tome. Rafinerija je uvijek bila dobro zastupljena I posebna počast se, osim glavnih glumaca, mora odati I Dobri I Paši koji bi uvijek bili ljuti na Tandarinku što nikako da pusti mjenicu pa su morali kod Jasmina ubijati vrijeme I piti. Nije im to teško ni padalo, koliko briga o radnim kolegama koji čekaju da oni dodju sa mjenicom da “puste”platu. A kad bude rafinerijska plata, zna se… Gril pun ko šibica, naidje I Kemo Slabic ili Sakib Mačak sa harmonikom, Dudo posalje brizle il’ glavuču, Mrgan suhovine, I onda….. Mamurluk, novi dan I sve ispočetka!

Kad sve ovo čovjek skonta, to nije bio samo film, to je zapravo bio Kabare kod Jasmina! Često puta, u p’janskim razgovorima sa Himzom, Kasimom, Pericom, Mujom, Nestorom, oni bi svoje sastajaliste oslovljavali sa Kabare! Bilo je tu I smijeha, I suza, I galame, I pjesme, I alkohola, I cigara I svega sto ide uz Kabare, pa nije ni čudo da su ga tako oslovljavali. Ko mi ne vjeruje neka kod dotičnih ,gore spomenutih, provjeri, što bas I nije preporučljivo jer se svi oni nalaze na istoj adresi – AHIRET !!!Onda, bolje je vjerovati , nego…..

Nismo bili generacija, nismo bili čak ni raja ali bi dao sve na svjetu kad bi se mogla popiti još jedna tura pića sa svima njima I čuti još jednom one “pijanske mudrosti” I priče kao ona što je birvaktile ispriča “Dr” Šapine . A ta poučna, pjanska I mudra priča, u slobodnoj interpretaciji, ide ovako:”Dragi moj Himzo, stvari otprilike stoje ovako….. Krdo antilopa može bježati od lavova samo toliko brzo koliko bježe najsporije antilope I one, nažalost, prve budu ubijene. Tom prirodnom selekcijom se povećava brzina I opšte stanje cijelog krda! Slično je I sa ljudskim mozgom. Preveliko konzumiranje alkohola, kao što znamo, uništava moždane ćelije, naravno one najsporije I najslabije! Na taj način, redovnim konzumiranjem alkohola temeljito se odstranjuju najslabije moždane ćelije I mozak postaje brža I efikasnija mašina! Eto zašto se I ja, poslije nekoliko loza, osjećam puno pametnije! Kužiš!!!”

Nažalost, velike većine njih više nema medju nama, al’ ko zna! Mozda je Jasmin opet nešto TAMO otvorio pa se nekad I nadjemo da progovorimo koju pametnu. Slaba je nafaka, al’ možda, nikad se nezna, što bi reko Nestor!!!

“Posvećeno svim pjanama, budalama I semaforima na jednom mjestu”