Posljednji komentari
- Austrijski konz...
Ovo ostrvo na Savi je valjda ada gdje su bili osta... Više...
By Fuker - 17 Decembar 197...
samo mala replika,rukomet aši premiuma na otvorenj... Više...
By Vjeko - Zamisli Ravnicu
Lijepo napisano druže Focuse:! Više...
By sikedestroya - Zamisli Ravnicu
Iskreno i bez patetike al mislim da skoro nisam pr... Više...
By stevo - Letu Stuke - no...
Nas nema i nikad nas nije bilo....samo ti se snilo... Više...
By Fuker
.jpg)
.jpg)
Kulturoloska Eklektika
napisao: Fuker
Letajući slobodarskim američkim nebom uzduž i poprijeko često mi, gore na 30,000 fita ( još ne znam kol’ko je to u metrima), padne na pamet naš “JAT”. Kao vrlo mali pionirćić gled’o sam one reklame na televiziji gdje se nasmješene boginje ljepote ( a.k.a stjuardese) umiljavaju putnicima obraćajući im se na 4-5 jezika. Medju nama, pred zgradama, vladalo je onomad mišljenje da je lakše bilo išćerat Piksija iz reprezentacije nego postat’ stjuardesa “JAT-a”. Mislili smo da je prva nagrada za mis Jugoslavije baš bilo to. Postaneš stjuardesa. Tak’e su one bile. I povlačim tako paralele truckajući se škripavim “Sautvestom” u pravcu Floride pokušavajući (dok prelijećemo jutaške blagodeti) da malo zadrijemam.
Dan prvi
Budi nas miris vruće sirnice. Naši domaćini su poranili u šoping s nadom da nas obraduju. I jesu. Poslije doručka odlazimo na obližnju plažu da malo izbistrimo glave od sinoćnjih rekapitulacija sjećanja sve potpomognutim nekim lijepim pitkim vinima i pivom. Ne zadržavamo se dugo. Neki vjetar naopak duva a ja koristim priliku da njemu (umjesto sinoćnjeg lokanja) prisijem svoju glavobolju.
Na putu nazad svraćamo u jednu našu trgovinu mješovite ( ovo mješovite shvatiti bukvalno) robe gdje preuzimamo i utovaramo u gepek jedno prase od jedno 30 i kusur paunda ( od oka to je negdje oko 15-20 kila (ne)žive vage). Na naše zbunjujuće poglede domaćini se smiju i odgovaraju da je to u našu čast. Tako saznadoh da čast može da bude i opipljiva a ne samo da se iskazuje. Nismo se previše bunili.
Kod kuće, sve uz zvuke Bob Marley-a i njegovo iživljavanje nad engleskim jezikom, gicu prvo solimo, zatim ju natičemo na ražanj i pristavljamo uz vatru. Sav mehanizam, uz neprestano nadosipanje Jim Beam-a, uključujemo u struju i vrteška počinje. Kasnije nam se pridružuje još jedan par dragih ljudi i započinjemo diskusiju oko zdrave ishrane i zaštite životnog okoliša komparirajući Oregon & Floridu. Nebo i zemlja. Svi smo mi naime bosanske ratne izbjeglice koje su prvo odgulile staž u Germaniji prije odlaska preko velike bare. Tokom tog staža naučeni smo reciklaži. Zelene flaše u zeleni kontejner, smedje flaše u smedji kontejner. Sve je to išlo možda pomalo i u ekstrem pa je jedan primjetio da će nas, ako ‘vako nastave, Švabe uskoro natjerat’ da odvajamo čikove od pepela. Al’ nisu sve teme bile pederske. Daleko od toga. Pala je (izmedju ostalih) i priča kako je jedan naš zemljak od Tuzle ( sto godina u braku, otac punoljetne djece) gledajući prije par godina Severinin privatni video uredak samo izustio:
-- Jebem ti Iruda… umrijet’ ću, seksa probat’ neću !
Oko 8 naveče skidamo pečenicu i svi se jagmimo za kožicu. Prežderavamo se uredno do duboko u noć. I tako nam prodje prvi dan ispunjen (sub)kulturom.
Dan drugi
U kuću Majde i Duška stižemo oko pola devet. Duškovo prezime je Trifunović. Izmedju svog imena i prezimena on uredno stavlja jedno L. Da se zna razlika izmedju njega i strica. Poznatog pjesnika. Večeras je veče posvećano godišnjici smrti ovog našeg sugradjana. U kući je oko četrdesetak ljudi. Pola iz Broda pola sa strane. Duško L. je na jednom stolu poredao sve stričeve knjige i slike. Prvo smo odgledali kratki video sa sahrane gdje su se na ekranu od 50 inča ( više od 1 metra u dijagonali) redala lica Bregovića, Bebeka, Čolića, Bobana, Ršumovića , Vajte i mnogih drugih. U jednom momentu Čola govori da je Duško pred kraj bio u veoma nezavidnoj situaciji ali je on, eto, bio u dilemi dal’ da mu ponudi novaca bojeći se da ga ne povrijedi. Neki su, gledajući ovo, glasno opsovali pominjući Sarajevo i jaliju. Od cijelog videa najdublji dojam u meni izazivaju sljedece Duškove riječi :
-Pitaju me kako si ? Kažem dobro sam…ali i to ce fala Bogu proći.
Nakon gledanja komemoracije prelazimo na terasu gdje uz pratnju gitare naizmjenično izlazimo i govorimo šta znamo o pjesniku ili jednostavno “kazivamo” stihove istog.
Poznavaoci Duškovog djela i njegovi lični prijatelji ,koji nisu mogli biti fizicki prisutni za ovu priliku, su poslali poruke ( Vankuver, Melburn, Sidni, Sarajevo) koje se čitaju izmedju dvije pjesme ili kratkog odlomka romana. U neko doba i moja malenkost je ( ohrabrena pozamašnom količinom unešenih promila) izašla i rekla par smušenih rečenica prisjećajući se nekih od očevih besjeda. Poslije toga sam pročitao i pismo našeg nadobudnog Brodjanina , svršenog filozofa i multimedijalnog umjetnika, na privremenom radu u Bala Njuki. Nakon mene pozornicu zauzima jedan drugi, opet Brodjanin, koji reče da će pročitati par stvari od drugih pjesnika tek toliko da se vidi razlika. Prenijeću samo dvije.
Prva:
Trt-mrt,
Život ili smrt.
Druga:
Sunce sija k’o tepsija
Ja te volim intezivno.
Neko spomenu haiku, a ja se uzalud pokušavam sjetiti pravila za sklapanje ove japanske umotvorine. Na kraju odustajem, ma jebeš prefiks… haiku je haiku. Japanski il’ Bosanski..who cares ? Sve u svemu, na kraju posudjujem 4 knjige i to sve prozu. Slabo se nosim sa poezijom. Osim ako Branimir nije u pitanju. I tako nam prodje i drugi dan koji se zasigurno može nazvati kulturnim. Tek par dana kasnije ću shvatiti da niko nije pročitao onu (menu posebno dragu) pjesmu o rakiji i Savi. A nije niko ni spomen'o stih "Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive". Vrh vrhova, definitivno. Al' opet, uzimajući u obzir Duškov opus, ne možeš sve ni stići za jedno veče. Aja...
Dan treći
Doći u svetog Petra grad a ne vidjeti Dalijev muzej je ravno skrvnuću. Da ne oskrvnimo pobrinuše se opet neki nama dragi ljudi koji priskrbiše karte i odvezoše nas put muzeja. Gratis. Ulazimo unutra i razgledamo. Ma nije proš’o ni minut a već mi kustos pridje i diskretno šapnu da vodu u plastičnoj flaši moram da stavim u ženinu torbu. Hvata me stid i izvinjavam se zbunjeno po hiljadu puta. Nastavljavamo tako razgledati i na kraju ulazimo u jednu prostoriju gdje su postavljena ogromna Dalijeva djela. 4 slike…pa jedno…..5 sa 7-8 metara. Impozantno. Atmosfera ubija. Djela vise, a ti kraj njih ništavan mali crv. Diviš se do neba. A onda odjednom zvuk mobilnog narušava sve. Primjećuješ (sve se zgražavajući) da izmedju dva Dalija sjedi “čuvar” djela njegovog koji nonšalantno uzima svoj celularni i na čistom maternjem ruskom jeziku otpočinje konverzaciju. Čovjek razvez’o k’o u svojoj kući. Ma ne jebe živu silu. I “all of suden” tebe preplavljuje osjećaj stida sto ti i on obojica iz istog plemena, slavenskog. I ode sva čarolija u nepovrat. Ovaj galami, a mene opominju zbog plasticne flase. Uh...
Na izlasku kupujemo 3 reprodukcije i neki šašavi dalijevski sat za dječiju sobu. Slikamo se ispred muzeja da izazovemo zavist prijatelja i to bi bilo to. Treći dan proglašavamo super turbo kulturnim. Jednoglasno.
Umjesto kraja
Letimo nazad kući . Opet iste misli sa početka ovog teksta oko ” JAT-a” i “Sautvesta”. Pokušavam da zadrijemam dok se truckamo u avionu. Ne polazi mi za rukom. Vadim iz ruksaka Duškovu knjigu “Andjel do Andjela” i na 46 stranici nailazim na kratku priču “Truckanje”. Odlomak ide ovako:
-Znaš li ti da se na engleskom kamion zove truck. Zato kažu truckati se, kad ideš po lošem putu...Evo, ja se sad truckam. A hteo bih da dremnem. I to je engleski – dream...
Eto, pa vi recite da izmišljam.
PRILOG:
Ne znam kako se vama cini, ali imam osjecaj da je Dusko jos uvijek svuda oko nas.
Kada neku jednostavnu i lijepu (to veoma cesto ide zajedno) misao skujem u svojoj glavi,pomislim – to je Dusko u meni. Kada cujem muzicku numeru nastalu po Duskovom tekstu pomislim svaka ti je na mjestu majstore. A kad izbjeglicki rijetko bacim pogled na savski meander koji vijuga prema Klakaru cini mi se da vidim kako dobri duh Duska Trifunovica lebdi iznad nase rijeke i bodri nasda izdrzimo do kraja.
Duskova rijec imala je moc da u ljudima probudi njihovo uspavano ja, da pokrene osjecanja koja do tada nisu znali prepoznati.Sve svoje sporazume i nesporazume sa zivotom Dusko je rijesavao pametno – snagom rijeci i bezgranicnim razumijevanjem za svoje i tudje slabosti.Kamo srece da su neki vazni ljudi primjenili Duskovu mudrost, onda kad je trebalo – gdje bi nam kraj bio.
Jamacno ne u Americi i Australiji.
Najtopliji pozdravi i podrska svim akterima i posjetiocima knjizevne veceri posvecene nasem cika Dusku.
Srdacno Vas Mladen Vasiljevic
U cast Duskove poezije
Bio jednom jedan grad na desnoj obali rijeke Save, ravan, miran i snen. Bili i mi u tom gradu, tada mirni i sneni. Sanjali o ljepsim danima, o sretnijoj buducnosti. Divili se onima koji su je ostvarili a bili nekad kao mi.
Medju onima kojima smo se divili bili su i nasi “kulturnjaci”, Ljiljana Molnar (operna zvijezda, posljednji veliki verdijanski glas) i Dusko Trifunovic (pjesnik, pisac i TV licnost, kozer i zabavljac). Oni su bili najveci, veliki i svjetski, ali uvijek s nama, ali uvijek nasi.
Ljiljanu nisam imala srecu blize upoznati ali sam je gledala na koncertu u Brodu. Znala sam joj sestru Djurdju, brata Zvonku i necakinju Zvjezdanu. Duska sam sretala na poetskim vecerima, na svecanim sjednicama, na omladinskoj akciji “Samac-Sarajevo’78”, uz neobavezna caskanja. Poznavala sam mu bratovog sina, imenjaka Duska, rodjakinju Anu i rodjake Dragu i Vasu. Ali, kao i svi ostali oboje sam ih najcesce “sretala” na televiziji, na radiju, u novinama i casopisima, i uvijek osjecala bliskima.
Ljiljanu su zvali najboljom Aidom na svijetu. Govorilo se: “Takav bi sopran i sam Verdi u svom Rekvijemu poželio čuti”. Duskove su stihove voljeli svi, od Slovenije do Makedonije. I pjevali smo ih svi u “Ima neka tajna veza”, “Sta bi dao da si na mom mjestu”, “Glavni junak jedne knjige”, , “Pristao sam bicu sve sta hoce”, “Naj,naj,naj”, “Sve smo mogli mi” i druge. Mnogi od nas nosili su ih u srcu a da nismo ni znali da su njegovi. Duskova pisana rijec, jasna i kratka, sadrzajna i prepoznatljiva, nepogresivo lako pronalazila je put do “narodnih masa”. I Dusko i Ljilja Bosnu su imali duboko u srcu, bili su veliki ali su znali ostati i mali, biti nasi skromni sugradjani.
Te velike zvijezde unatoc silnim obavezama, nalazile su vremena i ljubavi da svom izvornom mjestu ponude ljepote svoga umjetnickog dara. Dusko je pun entuzijazma, ranih sedamdesetih, pokrenuo prve poetske veceri u gradu. Pomogao je objaviti knjigu bosanskobrodskih pjesnika “Cisti zrak”. Od tada su one bile sve bolje i cesce a literarno drustvo sve bolje i jace. Drustvo pisaca i pjesnika BB osnovano je 19. septembra 1974. godine (osnivaci: Ibrahim Hondjo, Nijaz Kumbaric i Marko Nikse) i dugo je bilo jedina kulturna institucija na podrucju grada. Ja sam imala srecu, cast i zadovoljstvo da budem jedan od posjetilaca te prve brodske poetske veceri. Duskova poezija i ta vecer me se neobicno dojmila pa su mi pjesme “Cisti zrak” i Bravarija i Marija” ipak ostale najdraze. On je bio ziva i snazna inspiracija za mlade, naravno ne samo za brodske, poete i pisce, muzicare, novinare, rok zvijezde, medijske licnosti pa i ljude iz drugih umjetnickih krugova. On je za mnoge od nas simbolicno bio taj
“…moj brat (sto) radi danas
gradi za vas (nas)
novu seriju
novu turu
gradi za vas (nas)
novu seriju
novu turu
Ide teška industrija
na biciklu
nosi hleb
i veliko srce svoje..”
na biciklu
nosi hleb
i veliko srce svoje..”
Sigurna sam da je ako ne direktno, onda indirektno, doprineo slobodi umjetnickog izraza onih iz svoje ali i nadolazecih generacija umjetnika iz raznih oblasti. Dokazao nam je da prava umjetnost moze naci mjesto u zivotu obicnih ljudi, ako znamo naci pravi put do njih, i da onda nema nepremostivih prepreka za novo, moderno, bolje i vise.
Brod je tako vremenom izrastao u razvijenu kulturnu sredinu a Duskova umjetnost je preskakala granice Bosne, pa i bivse Jugoslavije. Velicaju ga, svojataju, narocito poslije smrti, hvale, brane ili kude, veliki i mali, i ovi i oni, i gradovi u kojima je zivio i oni u kojima nije. No, prava umjetnost ne podlijeze vremenu ni prolaznim ljudskim mjerilima i lokalnim granicama pa svojatanja postaju besmislena. Njegove pjesme i druga djela jesu i bice iznad toga i pripadaju svima nama koji ih razumijemo i volimo.
Pozdravljam sve goste ove veceri iz toplog Melburna.
Vasa
Senada Delic
Poštovani prijatelji!
Možemo otići bilo kud, ostaviti iza sebe: rodna polja, kuće, gradove, planine, ali htjeli ili ne, sa sobom ćemo ponijeti sve naše uspomene u kojima su pored predivnih zavičajnih prostora, naše porodice, naši prijatelji i poznanici. Često u meni ožive trenuci sjete. Onda prebirem po uspomenama kao da tražim nešto što sam izgubio; nešto, što se iz nekog meni nepoznatog razloga otrglo od mojih grudi. Često se sjetim mojih dana provedenih u Bosanskom Brodu, gradu gdje sam proveo petnaestak godina, gradu u kojem sam po prvi put susreo mog dugogodišnjeg i veoma dragog mi prijatelja Duška Trifunovića.
Šta reći o mom dragom Dušku, našem Dušku. Šta reći o čovjeku koji je svu svoju ljudskost svakodnevno pokazivao i pretak’o u pjesmu i priču. Njegova pjesma je satkana od jednostavne filozofije života, pa s pravom mogu reći da Duško nije bio samo pjesnik - književnik, već i filozof, mislilac. On je obilježio jednu epohu u jugoslovenskom književnom stvaralštvu, dugu 50 godina. Dao joj je svoj pečat u kojem su duboko ugravirane: filozofija, misaonost, prosvjetiteljstvo, ljudskost, i nadasve ljepota i istine o našem i njegovom življenju. Zar riječi : “griješio sam mnogo, i sad mi je žao što nisam još više i što nisam huđe, jer jednom kada budem pao, grijesi biće moji a sve drugo tuđe” nisu jedan od dokaza i jedna prava slika odnosa među ljudima u današnjem svijetu opterećenom svim i svačim, svijetu u kojem ljubav i samokontrola gube smisao. U svijetu u kojem živimo. Svaka njegova riječ, svaki njegov stih, ma koliko nam se činio jednostavnim i lako shvatljivim ima izuzetnu težinu, poruku i pouku.
Od našeg Duška smo učili, oduševljavali se njegovim riječima, njegovom šeretskom govoru, oduševljavali se njegovim osmjehom, dogodovštinama u kojima je on bio glavni junak, oduševljavali se njegovim šarmom. Upijali smo njegovu pozitivnu energiju i trudili se da svaki njegov minut proveden u našem i njegovom Brodu provedemo zajedno. Da čuejmo i saznamo što više. Duško je bio veliki animator, ali i čovjek koji je znao veoma lijepo da priča, da zainteresuje ljude, za sebe i sve drugo oko njega. Plijenio je pažnju veoma velikog broja ljudi, ne samo u ličnim kontaktima, već i kao voditelj na televiziji. Duško je bio voljen i ostao je voljen. On nije fizicki među nama, ali on je tu sa nama i u nama. On je u svojim pjesmama s kojima mi živimo i produžavamo njegov život. A ima li vrijednije nagrade za pjesnika do da se njegove pjesme čitaju, pjevaju i recitiraju. Ima li vrijednije nagrade za pjesnika do da se slavi njegovo ime i njegova riječ. Jednom davno Duško reče:”po meni se ništa neće zvati”. Nadam se da se to njegovo predviđanje ipak neće obistiniti.
Dragi moji prijatelji, žao mi je što danas ne mogu biti sa vama, što ne mogu podjeliti trenutke sjećanja sa vama na našeg zajedničkog i dragog prijatelja, našeg Duška. Ja ću danas provesti dobar dio dana čitajući Duškove pjesme i prebirući po uspomenama u kojima Duško ima posebno značajno mjesto. A vama svima se najtoplije zahvaljujem što ste našli mudrosti i vremena da se sjetite našeg dragog prijatelja, velikana jugoslovenske književnosti.
Dragi moj Duško, hvala ti za sve što si ostavio čovječanstvu.
Ibrahim Honđo, Vankuver, Kanada
"Duško je uspeo da postane ono o čemu svi mi koji pevamo poeziju želimo: NARODNI PESNIK!"
Zafir Hadzimanov
Ko je online
Trenutno aktivnih Gostiju: 10
Latest Message: 6 hours, 17 minutes ago
- Fuker : Mora da ti je pomogla Mila Jovovic
- focus : isplivao sam iz petog elementa fuki, povratio tekstove, nije lako
- sike : haahah
- Fuker : Faker je hakeru bijo dark sajd of the mun...
-
sike
:
mislis da cu i ja biti Faker sa velikim F kad narastem?
- Fuker : Ma mlad si ti..pred tobom je zivot.
- sike : vidis, uvijek meni gori dio...
- Dzo Banana : Haker & Faker kakav duo...k'o pegla
- sike : ah... kvala, kvala.. ma vidi, nisam ja ni sumLJo... ja sam haker sa Balkana - nista kompLJuktersko nije mi strano
-
grabo
:
sike pohvala za trud, svaka cast, strpljenja imamo, ti fuki nista nediraj, mi mozemo nahraniti pse
Facebook Connect Login Box
I'm sorry myApi login is currently not compatible with Internet Explorer. Download Chrome, that's what all the cool kids are using
Facebook ConnectHi , login or create a new account below
|
||||||||
Facebook Activity Box
PATHWAY_MSG
Comments
Čestitam od srca i zahvaljujem svima.
Majda i ja se jos jednom zahvaljujemo svim dragim gostima u nasoj kuci i dragim prijateljima koji su se javili na razlicite nacine. Kad smo saznali da nasi prijatelji zele da organizuju knjizevno vece, a da ga povezu sa datumom - godisnjicom smrti,nama je bilo jednostavno otvoriti kucu,izloziti Duskove knjige i fotografije koje ovdje imamo, a dragi ljudi su uradili ostalo. Hvala i tebi i Dajani sto ste "uhvatili" vremena i ucestvovali.
Vidim na Sinisinoj stranici fotografije, a na jednoj crnu kosulju s bijelim dugmadima...
Ne znam, znas li zasto je visila tamo, u blizini knjiga..
...otuzna prica.
Tu kosulju je Armin kupio 2005. u zimu, kupujuci sebi garderobu i sjeti se Duska i njegovog "stila" oblacenja.
Kupio je dvije, jednu sebi, jednu Dusku...i nije stigao da je posalje...Dusko je umro u januaru 2006.
Donijeo je kosulju sa sobom i zamolio da je izlozimo..
I izlozili smo je...i sta sad?
Sad crna kosulja s bijelim dugmadima , Dusku namijenjena, ceka u mojoj kuci..
Vjerovatno cemo je poslati u Sremske Karlovce gdje Luka i Ana cuvaju sve Duskove stvari, da bude gdje joj je mjesto.
A ti Zorane truckaj i dremuckaj dalje, da dotruckas do dana kad bismo i Krusku mogli citati zainteresovanim drugarima
Proveli smo predivno vece u drustvu dragih ljudi!
Sad jedino mozemo da se nadamo da cemo imati skoro prilike da uzvratimo istim intezitetom.
Pozz
Njegove pjesme su ostale kao "spomenik" njegovom zivotu i radu.
Na jednoj od bosanskobrodski h stranica sam imala priliku vidjeti poziv bivsim i sadasnjim gradjanima da se prikljuce prikupljanju potpisa da se jednoj ulici da ime Duska Trifunovica.Ne znam koliko bi Dusko sam bio za takvu ideju?! Ali, znam da je kod mnogih od nas vec davno dobio "ulicu" u nasim srcima.
Ove godine planiramo manifestaciju malo "zvučnijeg" karaktera...
RSS feed for comments to this post.