napisao: Chicha

Kako već rekoh , počinju se zidati i graditi stambene zgrade .Koliko me sjećanje služi , prva se diže zelena zgrada i koga god ste pitali :- di je zelena zgrada , on je znao pa bi Vam reko :- znaš di je trafika Ante novinara ? Da , - e nije tu , na drugu stranu , prema crkvi , pa dalje prema stanici vidi češ s lijeve strane. Poslije nje ide, siva, malo nize prema zeljeznickoj stanici, isto s lijeva, pa tako redom.

Sa završetkom zgrada , dolazili su i novi stanari , novi ljudi ,sa svojim obiteljima , ali i svojim životinjama , mačkama , čukcima , kozama, ovcama , ali i s krmcima .Niti jedan savjet stanara ih nije mogao uvjeriti da su s promjenom stanovanja nužne i promjene navike .Ne , oni ne daju , to je jednostavno njihovo i baš im je fino , krmcima , kozama u kupatilu , a u jutro u dvorištu , pusti ih na pašu.

Ondak , lijepo Skupština Opštine na prijedlog komitet SK donosi istorijsku odluku : Bosanski Brod je GRAD I ZABRANJENO JE NA CIJELOM NJEGOVOM TERITORIJU držanje i uzgajanje svih životinja osim čukaca i mačaka.Stanari sretni , ali Boga mi oni iz Radničke i Tuleka , pa iz čaršije žalost da nemere veća biti . Odjednom je nestalo mukanja krava , roktanja svinja , pijeva orozova . Novodoseljenik iz Crne Gore znao je reći , - jebo te tišina ko da si u avetinjskom gradu.Čuje se jedino u 6 i u 14 sati pjev željeznog oroza iz rafinerije .

Ali , jednog dana odnekud i odjednom kukurikanje i pravog oroza .Čaršijski inspektori se razletiš po čaršiji da čuju odakle dolazi to, i malo po malo uhvatiše : - To je kod Bajre , e sad je najebo utuću i njega i oroza .

-Bajro , Bajro , otvaraj kapiju , urlaju „inspektori“ i lupaju i rukama i nogama po drvenoj kapiji . –„ de ba stara vidi koje to i šta oće .Žena se diže od kahve , a „inspektori“ nama u avliju , lete po dvorištu ko bijesni psi.Bajro mirno srće kahvu , spusti fildžan , pa će :- Šta je govnari , šta oćete ?“ „Imaš oroza ,“ jedan se odvaži , „ Nejam , krua' mi ;“ mirno će Bajro i nastavi srkat kahvu .

„Šta ba lažeš , čuli smo maloprije da kukuriće oroz ,“ „Jok , kod mene sigurno niste čuli , ja oroza nejam“, hladeno će Bajro .I tako dok je prepirka trajala , iz sveg glasa iznad „inspektorove“ glave začu se :“KKKKKKKKKKUuuuuuuuukkkkkkkkkkuuuuuuurrrrrrrrriiiiiiikkkkkkkkkuuuuuuuuuuuu“

„A šta je ovo kru te neće ,“inspektor će i podiže glavu.Iznad glave , na zerdeliji visi gajba 2 x 2 x 2 metera , a unutra ljepotan oroz , zlatnog perja , crvene krijese, a glave bijele ko snijeg.“E govnari, to vam je tica pijevica ,“ još mirnije će Bajro, te nastavi ritual pijenja kahve.“Kaka tica pijevica , jebem ti ticu ,“ljuti se „inspektor“.

„E sada slušaj govnaru , jel Cinto ima kanorince , ima , jel pjevaju , pjevaju , je su'l u gajbi , bezbeli da jesu i šta su to ? Bezbeli , ptice pjevice .E sad , je'l ja imam ticu , imam , jel pjeva , pjeva , jel u kafezu , jest , i šta je to :

P T I C A P J E V I C A , a sad noga , jebo vas ko vas posla . I tako Bajrin oroz posta tica pjevica i nastavi javljat čaršiji vrijeme ustajanja , promjenu vremena i sve ostalo .A neki komercijalista ga uslika i stavi na prve vrečice Argo supe , gdje i dan danas stoji , a ljudi pojma nemaju da je naš – Bosansko Brodski orozan i da je jedan dan platio glavom i završio u rerni kad je počeo kukurikati u četiri ujutro , a svijet ustaje , ide u raf-naf na poso , a ono mrkli mrak.Naravoučenije mlađem svijetu „ ne valja kukurikati ranije , jer ćete platit glavom“!

U zgrade doseljavaju i ugledni ljudi , tako jednog dana doseli i neki drug Boro , sa ženom i kćeri i sinom . Sina smo zvali Frljo , a kćer je Boga mi bila lijepa ,Rajka , a i žena Bela je fina i zgodna. Rado smo se mi klinci iz noćnih ulica naguravali oko nje . Bila je visoka , vitka , smeđe oči ko dvije cale.Kosu je češljala visoko u konjski rep , a mi bi , onako iz milja , rukom joj odigli taj repić i vikali :- iš, iš !“ , ko biva tjerajući muhe ispod repa .

Nedugo zatim , rafinerija kupuje novi autobus , petrolej plavi , moderan sa sjedalima presvučenim kožom , radio sa zvučnikom i još koje-kakim novotarijama.Zadužio ga pokojni drug Franjo B.Doveze pred zgradu , pa ga glanca , licka , pere.Mi djeca se otimamo ko će donjeti s bunara amper vode , a to znači krug po čaršiji. I fakat , svake nedelje popodne , vozimo se mi mašemo „običnim smrtnicima“ , otvaramo prozore , dovikujemo se i dobacujemo koje-kake gluposti .

Jednoga dana otac se sprema .Večeras ide u Zagreb na velesajam .“De ba stari povedi i djete sa sobom , neišće te ljeba,“ moli mati.“ I nakon dugog navaljivanja matere on pristade ,“ ali imaš biti fin i držat se ostalih , a ne budalesat kako ti znaš,“ strogo će otac.

Oblačimo se fino , najfinije što se ima , jer ipak se ide u velegrad među kulturan svijet.Mati u škanicl mota vruću maslenicu ,“nek vam se nađe , gluho bilo , tamo bilo .“ Stari uzima polić rakije , „šta će ti ba stari , napit ćeš se , izgubit ćeš dijete putem ,“ kuka mati , ali stari se ne da smesti , mota rakiju u „Politiku“ , i šišu u džep od kaputića .

Konačno se ukrcavamo u autobus .Nas djecu potjeraše otraga , na zadnja sjedišta .

U mrklini autobusa , na zadnjem sjedalu vidim konjski repić .Otimam se ocu i trčim otraga , znam to je Rajka .Sjedam do nje , ona važna , ko ne vidi me ,gleda van u mrak.Dolaze i druga djeca na zadnje sjedalo i već je gužva , „ljutito“ se guram do Rajke , više i sve više , dok se nismo cijelom dužinom nogu dodirivali.U jednom trenu me je pogledala dugo , dugo.

“Bože što je to , grije me , vruće mi je , to nikada u životu do sad nisam osjetio“ , pomislih i spustih pogled , jer jednostavno sam misli da ću eksplodirati , raspasti se budem li dalje gledao u njeno lice, oči !

Autobus piči , u njemu žamor , smijeh.Klinci do nas premeću sličice fudbalera , razmjenjuju Šekija za Zambatu, Bearu za Roru .Ja šutim i gledam ispred sebe , Rajka šuti i gleda kroz prozor slike usnulog grada koje promiču i stalno se mijenjaju .U jednom momentu autobus utonu u potpuni mrak .“ Na autoputu smo“, reće Rajka .Ja tupo gledam , koji autoput , šta je to , ali ne komentiram .

„Mene je strah,“ reće Rajka i pruži mi ruku.Svojim velikim loparima uzimam joj obadvije ruke.

“Od čega je ta cura napravljena , držim je za ruke , tresem se , vruće mi je , ne, zima mi je.Zijeva mi se , pospan nisam , znam , zijeva mi se jer najrađe bih ju progutao. Šta je to ?“

Vozimo se , ona naslanja glavu na moje rame.Osjećam miris finog sapuna , miris čiste i uredne robe .Osjećam prvi puta miris žene.Sve igra u meni , bude se i najudaljeniji živci , komadi tijela .

Šnjofam i udišem taj miris skupocijenog sapuna . Uspoređujem ga sa svojim .Moji a i ostali pravili su „safun“ u kućnoj radinosti. Naložila bi se vatra na nju kazan , a u njega neki masni otpaci i to bi se kuhalo cijeli dan , a onda bi se ubacila živa soda , pa još malo kuhanja i izljevalo se u tevsije i rezao u pravokutnike – to je bio „šift-safun“ za pranje veša , a za umivanje , ostavilo se malo na dnu kazana i od babe Mare kupovali mirisi – pokošeno sijeno ili crna mačka , pa se još s tim mirisima malo prokuvalo.Pravo je mirisao , i snjim su se prale i noge i lice i kosa , ali grizo je oči da kad si se umivao ili sačuvaj Bože prao glavu , tekle su suze do sutradan.

Osjećaji koji su me te večeri prožimali u autobusu nikada više nisam doživio , a to njoj nikad nisam rekao .

Bog zna kako bi se stvari dalje odvijale s Rajkom da nije prvo nama , pa onda po cijelom autobusu počeo širiti se nekakav dim , paljevine .Deremo se dozivamo šofera , panika.Sreća servisna stanica Novska , autobus skreće .Izlazimo .Franjo oblaći plavu kutu i otraga diže poklopac motora .Puši se na sve strane.

“ Jebo ovu novu tehniku , nije prešo ni iljadu kilometara a već zakuo ,“ ljuti se on i dolazi u kuhinju po tijesto .Moli moga oca da me pusti da mu pomognem , ja važan , držim bateriju , a Franjo krpa kiler s tjestom.Zakrpasmo. Ulazimo u lokal servisne stanice . Pospana lica , a jedino naši veseli , pjevaju.

U praskozorje ulazimo u Zagreb , trajvani , užurbani radnici , udarnici .Neko povika „ eno djeco trajvana !“

Ja se sjetih pjesme :“ moju malu pogazio trajvan , aj i neka je i bila je hajvan!“.

Ulazimo na velesajam , gužva , užurbanost. Stajemo svi skupa , a di nego u birtiji .Kupuju nam sendviće i čaj. Prvi put meni , a i svima drugima , naravno osim mojoj Rajki , bili su to prvi sendvići sa šunkom u životu.Gutamo ih uz lipov čaj .

Izlazimo , štand sa bananama.Rajka zna šta je to , mi bilmezi pojma nemamo . „Tata daj mi kupi jednu ,“ „Bolan jesil ti normalan , to gubavci beru , oš dobit gubu , žderi jabuku , jebo te banana .“ I tako i drugi gušt ode pitaj boga di , a ja ga ne okusih .!“ Ubrzo se sastaje „ratno vijeće autobusa „ i donosi odluku , Franjo vozi djecu u zoološki vrt , s tobom ide drugarica Fuj-fujkavica , i Čiro , koji će provest djecu po zoološkom vrtu , a ti se vrati natrag po nas .I tako bi :Drugarica Fuj-fujkavica , s velikim šeširom ko plast sijena i tupi Čiro vode nas između životinja .Dolazimo do slonova. Ona kupuje komad repe ili jabuke i daje sinu govoreći:,“ ajde to lijepo daj slonu ,“ On krene , povuče ruku , pa krene , pa opet povuče .Dok Fuj-Fujkavica ne popizdi i zadera se :“ daj već jednom to slonu .“

Oko nas okupljena svjetina . Klinac konačno pruža , a slon hvata surlom .

Klinac taj tren u plač :“ eto ti jebo te taj slon sa tom surletinom , zato sam se usro.!“..................

Dani se nižu :Rajku rijetko viđam. Ide kontra turnus u školu od mene:Čekam na prozoru .Pola dva , ide , zeleni kaput , čizme , kapa i repić viri ispod.Na kratko baci pogled prema mom zamagljenom prozoru i ode i onda ponovo preko ramena dugo gleda prema mom prozoru.Ma ja bih izašao i išao s njom u školu , nosijo joj torbu , al bojim se zajebavat će me drugovi, vikat će za mnom :“cura i momak sjeli na bobak , bobak puće cura uteće!“

Pa ne bih to za ništa na svijetu.

Negdje pred kraj ljeta dođe u naš dućan „Kod Mine“ prvi sapun , kockasti 5 x 5 centi , miriši i što je najbolje pliva po vodi . Kako je škola počinjala sutradan stari mi dade sapun i reče :“ Aj na Savu i dobro se izrifljaj , te harte s laktova i nogu , da ne ideš kaljav u školu !“ I fakat , nosim sapun, ponosan , bacam ga daleku u Savu , on pliva a djeca se čude.Orifljam se i ribaćom četkom ostružem nakupine ljetne prljavštine i vračam se kući čist ko beba , jedino čuki dlake stoje ko da sam mu šapu gurno u struju , nakostriješen.

„Šta je to čuki ,“ čudio se otac .“ Pa i njega sam izrifljo ,“ ponosno govorim , a ono šamarćina da sam sve zvijezde vidio , „ jebo ti čuko mater , sa'ću se ja prati poslije njega ,“ otac će.To ljeto ću pamtiti i po još nečemu .Te godine sam prvi puta preplivao Savu. Za početak s ade , pa prije mlina van.Onda odemo uzvodno , pa se samo „spustimo“ na špic ade , a kasnije od Agencije (žito-kombinata) pa do buruma.Prate nas stariji dečki s čamcem , a mi mlataraj rukama , malo muški , pa se umoriš pa onda ženski plivaj , a Bogami i čukčiji .

Tako jednog dana sjedimo na Savi i gledamo Preko.Ispod bajera sa slavonske strane skoro do pola Save sve bijelo ko da je snijeg pao – guske. Nekom pade na pamet , i zaplivasmo nas pe'šest . Izlazimo na bajer.Malo smo se odmakli od obale bajera da nas ne skontaju guske i kad smo bili negdje u ravnini središta jata koje je mirno plivalo , zalet , skok među njih svi zajedno i fataj gusku , za vrat , krilo , rep .Gaču , urlaju dižu se u zrak , džabe im , ufatišmo dvije .

Isplivasmo na našu stranu .Već su bez životne , motamo ih u naše prnje i bježimo negdje u vrbak .Ni sam ne znam s čim smo ih otvorili sa gujice i isčupali crijeva , srce ,đigericu . Za stari nasip iza katoličke crkve kopala se glina . Donosimo žitku masu gline i cijelu gusku „oblačimo „ u glinu . Ložimo vatru , malo niže prema hotelu Ada jer tu su najgušći vrbaci , gusku umotanu u glinu spuštamo u vatru. Dok se neki kupaju , drugi dežuraju kod vatre , nabacuju suharke koja je jesenas Sava naplavila .Onda se mijenjamo , mi kod vatre ovi na kupanje .Oko četiri , motkom kotrljamo van kuglu pečene gline , pa udri .Raspade se glina , a unutra , zlatno žuta hrpa mesa .Perje ostade na glini pofatano . Trgamo jedemo , nije slano , ali sve pojedosmo.

Moram reći , nismo to radili ni iz gladi ni iz obijesti , nego tako , vjerojatno prahistoriski ljudski nagon za lovom .

Vrag će ga znati. Imali smo šta jesti i uvjek je neko na Savu dolazio s komadom nečega .Mi se sjatimo oko njega pa :“ Prvi bezec , drugi !“

Najbolje je bilo u petak popodne .Obično se petkom peko kruh ,za cijelu heftu , velik ko točak , pa odreži šnitu , pa gore masla ili masti , pa posoli i baci crvene paprike po njemu .On vruć , mehk ko duša , maslo se topi i curi po rukama .Idući na Savu , onako usput ubereš u komšijskoj bašti paradajz , velik i mirisav i ispucan , a djeca :“Bezec , prvi, drugi , treći .....“. Daje se , Boga mi davali smo i dobivali bezec.

Sjećam se nekom Ibri umrla je mati .Dženaza gotova , a u avliji masa svijeta .

Toči se rakija , himberi , mezi se . Svjetina glasno pričao o ovom o onom , a pokojnicu tu i tamo neko spomene :

“Jesi vidjela sestro draga kako brzo ode sirota?“

„Ja sestro ko da smo jučer išle na pijacu , a jebaji ga , takav je život .“

Još malo pa će i pjesma pasti.

Pred kućom , oslonjen o kapiju čuči Ibro , vjerovatno nije niti svjestan da matere više neja , jede oveći komad nekog kolača, a mi djeca ko djeca :“ Bezec , prvi „ , “bezec drugi !“

„Neja bezeca ,“ hladno će Ibro ne dižući pogled s velikog kolača .

„ E čekaj , čekaj ,“ dodaje neko „ umrijet će i moja mati , pa češ i ti dobit Alihodžino mudo !“

Ovo smo mi , uslikani ,Klokiju na volju , za jednih maškara ,a ono što smo radili ,je imitacija života , jer smo odrastali i željeli čim više sličiti odraslim. Oponašali smo ih u ljubavi , lovu , mezama ,u svemu , ali čini mi se da je sve što smo radili bilo čišće , ljepše , poštenije , bez obzira na tuđe guske .

Odrasli smo , raspršili se po svijetu , a guske , ostale su i dalje guske i zato se s naše strane mogu jedino gledati na slavonskoj strani .