napisao: Bajkaros

(u njegovo doba - na njihovom poligonu)

Poceo je pricu uz pjesmu, a sve vrijeme sam ga “sputavao”

Sve je lako kad si mlad Lakse okreces ledja sreci

Bas te briga s kim ces leci Ooo da, o da o da!

Nisu momci pogrijesili s ovom pjesmom. Bilo je stvarno veselo , bilo je pravo dobro. Znas, ja ni danas nisam nesto gadljiv. Ali da se ne bih raspjevao, pocecu “od kraja” koji se, pocetak mladosti generacije moje, zove.

Dok smo sutali one konzerve, igrali klikera, uvijek su bili interesantni dragi stariji momci vec cupavi, uskih rifli s cigaretom u ruci, poskakuju pored nas, pred vece, u pravcu grada, u pravcu “Preka”, a mi svaki cas ocekujemo poziv roditelja da idemo u kucu, pisat, pa spavat’. Oni su vec zivjeli po ustaljenom redu starijih od njih.

Dodji kuci poslije skole, jedi, pomozi malo oko kuce, spremi se i idi u Preko. Poceli su svoje znanje prenositi na nas. Na nas je dosao red, svakako. Sto se tice izgleda, nije nam trebalo mnogo pricati, to smo vidjeli. Stos je bio u tajnama. Ono sto se ne vidi, a naslucuje se. Zasto oni idu Preko, sta ce tamo?

E, malo pomalo, otkrivali su, jedan po jedan.

Znas, imaju diskaci; Plavac, Radnicki, Rupa, Astorija, Centar…ne znam vise ni ja da li su svi bili u njihovo doba, ali neki jesu.

Pa, u tim diskacima, cure, najljepse, najbolje, dobre ko kru’, pa poslije diskaca s njima u pratnju do kuce. Pricali su da se i nadrlja. Neke su bile iz Bukovlja, neke iz Malog Pariza, neke… iz neke druge daleke vukojebine, ali islo se , islo…moralo se, jer nikad ne znas kad ce se desiti TO STO TREBA DA SE DESI, zbog cega uopste idu u to Preko.

Dodje vrijeme i na nas, za pohode, na obuku, u zivot, u slast …. izobilje…Jao!

Bijele duboke tene, rifle uske, majica, sakoic i pokoja ziherica, (malo poslije) negdje s kraja zakacena “da se zna”, a bilo je tesko razumjeti jer kosa je vec nize ramena. “Cupavi pankeri? Ma hajde, molim te! (Pobrkali sve, ali bilo je dobro, za vidjeti – a ONE su to gledale i po tom se “uspjeh racunao”)

One su bile Shokice, oduvijek, a mi Bosanci oduvijek.

(U to doba se teritorijalno, vrlo jednostavno, “vrijedjalo”)

One su imale dodatnu nacionalnu sliku kao; polojcanka,grobarka, iz malog, livadjanka, a ni mi nismo zaostajali. Mi smo bili dodatno; tulecanin,ritancanin,mahalcanin,lijescanin,novoseljan,Lilavcanin, eventualno lamelcanin…

Tako smo ucili nacionalizam mjesnozajednickog porijekla, a da to nismo znali. Nista bolje nego kad ti se u neznanju desi, a godi i na tudjem terenu se osjecas k’o sampion.

Dakle, otisli smo..

Bilo je glasno na “plavcu” nepoznata muzika, puno ko siska, mrdaju, plesu, guraju se, piju pivo iz flase…glasno do boga, mnogo glasnije od onih nasi zvucnika stavljenih u kutije koje smo sami od sperploce pravili, a u svakoj kutiji po 5W, u dva coska, dijagonalno stavljena uz plafon…da zvuk “ocara” cijelu sobu ,u dvorisnoj zgradi u sobi 3x3 metra.

Djevojke, Shokice nase nasusne, cugaju pomalo iz tih flasa…mi jos ne, mi cekamo svoju priliku…Pomijeramo se i mi, ne kazem,gledas druge pa i ti kao i oni,a li bez veze…em ne pusi niko od nas, em niko nema flasu…Kupimo dvije pive, uzicamo cigaru i pomijeramo se…i pusimo i naginjemo i CEKAMO.

I tako je se TO cekalo do jedno deset, a onda neko rece : “Ode Ivo”

-“Ajmo i mi” , rece drugi glas… Izadjemo i idemo ko krdo , gdje idemo …idemo prema mostu, idemo kuci..

- Pa sta bi?

-“Nista, Ivo je otis’o s nekom,a mi smo bez njega najebali, slomice nas k’o crijepove”.

To je bilo tesko u pocetku prihvatiti da mozes biti na tom i tom mjestu samo ako je taj i taj tamo. Ako njega nema, svi njegovi ce biti “polupani”. To je i njima ostavljeno iz bivseg doba, kad su se momci nadmomcivali, pa se tukli, pa ne znam ni ja sta radili..

A mi smo samo htjeli da DOCEKAMO TAJ MOMENT (kad ona pridje i pita te za ime i nasmije ti se i pita odakle si i da li pleses i…TO), da pridjemo nekoj od tih ljubavi nasih buducih, da se upoznamo, da izadjemo prosetati kejom i da je otpratimo….dokle god treba nadrljati.

Nije to dakle bas jednostavno. Dzaba , patike , sakoic , majica sto viri ispod , ziherica i….jebem ti te stare obicaje.

- Pa, ko je Ivo?.

E…Zavor, stari moj, najjaci momak u oba Broda, a nas. Kad si blizu njega ni jedan te Shokac ne smije pogledat’…sve ih moze jedne ruke porazbijat’.

Dobro, sta cemo mi bez njega?

Najebat!

Nije dobro, moramo vidjet kako cemo…pa oni ce izumrijeti, pozenice se…sta cemo mi?

I tako vremenom jedan nas ostane i razbiju ga na komade…neki s Jelasa,navodno.

- Rat.

Ovaj nas koji je imao auto, nabacao neke lance u njega i nas sedam u jednom autu idemo da ih razvalimo.

-Imali su srece, ni jednog nismo vidjeli iz auta, ispod mosta,se do tri ujutro, kad smo se odvezli kuci.

Bilo je grozno jedno vrijeme, a onda smo “okupirali” svoj dio Korz’a i onda je krenulo.

Brale, nas sto, njih stopedeset, a sve zenske.

Da s’to samo vidio. Svi smo imali po jednu i jos po jednu koja je cekala da izgustiramo ovu sadasnju.

Ljubav se sirila od ispodmosta do Podvinja. Sve je isto mirisalo. Nema gdje ga nismo otresli. Joooj, zivota.

U skolu smo poceli zaboravlja’t ici, sve nekakve ispricnice, knjige smo pod mostom s nase strane ostavljali, pa ih ujutro kupili u brzini da ne zakasnimo u skolu…Eh, vremena. Znao sam knjige za ponedeljak i cetvrtkom u SC nositi, ali bilo je dobrih drugara koji su to “pokrivali’ nekako…mislim to sa zadacama, zadacnicama…cime li vec!

Sve se smirilo, napravili smo “novi red”, idemo gdje hocemo, sve su Shokice nase i mi smo njihovi. Jednom u gluvo doba noci na stepenicama, za uz most sa slavonske strane – njih STOTINU jebote, a jedan ima noz.

Zlo!

Guraj, trci,bori se, noz se vidi…ustrcasmo obojica i vise nema straha..

-Smijeh.

Dankela se smije!

- Jebote, nisam znao da ste to vas dvojica, ja ih napuco na vas..

Koga, majmune jedan, konje, pa onaj tamo ima noz!

-Ma to je Ico, budala onaj mali sto ide u SC na zanat!

A, jeli, na zanat ide, mislis ISAO

Ico nikad nije dobio diplomu o zavrsenom zanatu s nase strane Save, cudno, a bio je los djak.

I to je bilo poslednje.

Nikad se vise niko nije tukao, cak smo davali cigarete onim jadnim Slavoncima sto su “teglili” ove nase do kuca…ponekad i “na po’ mosta”.

-Kako si pros’o…

-Bez veze, zaustavio me neki Radojica, trazio osobnu, pitao gdje idem, a vidi da sam s curom i meni pukne - prekinem s njom , pred njim. Radojica je nesto psovao kao: “Reci cu te komsinici, ti si fina cura”, ma nemam pojma - kreten drot, a vi?

- Ma dobro, samo kod vas vise ne kose oko “Djure Salaja”, velika trava, a bas sam imao sansu - jebi ga.

-Haj zdra’o !

-Bok!

Tako smo mi brale ljubili Sokice, one nas, neki su se pozenili - familije su to nastale, pravi evropski, ma americki zivot je bio.

Sad evo sjedim u Americi, upoznao neke fine ljude, djeca zajedno u skoli, slavimo zajedno sve rodjendane, pazimo se-dobri ljudi. Ali ne znamo se bas svi…

Sjedim kod ovog mog, a bog dao jezik mi oduvijek duzi od svega, pa pred njegovih desetak gostiju pocnem, uvijek ja pocnem jer niko nece, svi se nesto ustogljili…pa malko spomenem prosli ljubavni zivot, ono kad smo bili petnes’… sesnes’..

Ovaj moj domacin, zna me, smijulji se, drago mu, zna da cu ako nista, naterati bar par njih da se nasmiju pa ce sami poceti da zabavljaju i ostale - to je cilj druzenja, nismo na konferenciji, bogati.

…..I kazem kako sam ja seksualno vaspitanje zavrsio na Sokackom Poligonu, sa Sokicama….

-Prvo me ova moja munu u rebra, a nikad nije, sve zna o meni, a izgleda i o gostima zna dosta

….Pa se onaj jedan nakaslja..

…. Pa zena do njega progovori: “Ja sam Sokica”

-Odlicno, kazem, ja takve najvise volim

….(opet moja rebra, opet onaj do nje kaslje)

Ma, salim se, ljudi, kakav poligon, to smo mi ‘nako isli u Slavoniju da jedemo kulenove, da jedemo im seke, slaninica i te stvari, pa evo ja sam ozenio bosanku, a ti si sigurno udana za Sokca…

Ovo mi je muz , ovaj sto kaslje, a upoznali smo se u Obergrafendorfu.

Brale moj, sve ostalo tu noc je bilo karina, bezvezarija. Nigdje ljubavi kao ni danas -

Ova djeca s obe strane Save imaju samo jedno na umu, ZNAM TO, ali im to ne dozvoljavaju barabe. Kad bih ja bio neko, ja bi im odmah sve dozvolio, da ne cekaju ukljucivanja u evropske zajednice, otvorene granice…odmah bi im ja naredio da se sjedinjuju jer sta ce kad ostare, posenile…. ko ova moja nova Sokica i njen Obergrahovljanin, da im kru pecen…pa oni kao da se mrze, k’o da to nije njegova ljubav, odnosno on njena….

Pa ispada da sam ja travu oko “Djure Salaja” pas’o a ne ljubav vodio…ispada da su sve one Sokice nas Bosance mrzile, a pjeske su dolazile iz nedodjija svojih u nedodjije nase…samo da bi se…sjedinjavali.

Ma jebem im ljubav na ovaj novi nacin!

Da im jebem.

Povedi racuna da poslije ove pijanke Sokice, tete i tetke sadasnje, saznaju da sam na njihovoj strani jos uvijek, podaleko, ali ko zna, ako navratim bilo bi mi drago da ih sretnem, pojedinacno ako je ikako moguce, da im premjerim sadasnje dimenzije. Hoces li?