napisao: Djed Ranko

Hvala ti Džoni, a tebi Ketuse blagodarim. Baš vas je bilo merak pročitati ovdje i podijeliti sa vama i mnogima drugima osjećaj da još uvijek, tamo negdje u dubini naših duša osjećamo pripadnost nečemu što nam je zajedničko - samo naše.Mislim da to nije samo ista zemlja u kojoj smo ponikli, ni naša zajednička prošlost, ni slične muke koje smo prošli ili ih nosimo i sada u sebi, niti mnogo toga drugoga što bi svako od nas mogao posebno nabrajati.

priredili: djed Ranko & Fuker

Kad se djed Ranko poceo javljati sa svojim tekstovima i komentarima na Kruskinu Stranicu moji osjecaji su bili poprilicno pomjesani. Mi smo bili komsije u Lamelama. Medjutim, dok sam ja sutao loptu po cijeli dan a predvece odlazio u grad da ganjam cure, djed Ranko je radio u Metal-Emajlu. Kao prvi covjek te, nekad veoma uspjesne, tvornice. Narodski receno djed Ranko je bio direktor.

napisao: djed Ranko

Razgovaraju otac-crv i sin-crv. Sin-crv pita oca-crva mogu li crvi živjeti u kruhu. Otac odgovara potvrdno. Onda sin-crv pita mogu li u voću, keksima, kolačima? Otac-crv strpljivo odgovara potvrdno i da skrati doda: «Sine moj, mi crvi možemo svuda živjeti.» A sin će na to: «A zašto mi onda, tata, živimo u govnima?». «Zato sine, što je to naša rodna gruda» - odgovori tata-crv.

(pre)pisao: djed Ranko

Izgleda da sam i zimu nekako predeverao, malo hodajući sam poznatim putevima, ali često u mislima i zajedno sa vama koji se ko rakova djeca rasuturiste svuda po bijelom svijetu. Mnoge od vas zamišljam i osjećam kraj sebe dok hodam kako mi dišete iza vrata, kako mi brojite korake i gurate me da koračan i idem dalje. Ponekad vidim i mnoga vaša lica, onako kako ih samo ja vidim i sretan sam što na njima vidim osmjehe, koje razmjenjuju samo prijatelji.

napisao: djed Ranko

Gledajući povremeno s prozora na moj dio ovog Broda, čas s jedne, čas s druge strane zgrade, pred očima mi trepere na jednoj strani svjetla «Poslovnog centra Maksimović», Tržnog centra «Vrata Bosne» i nekih drugih dućana, ali i mrakača na ulici ispred zgrade i na putu koji se uspinje ka mostu. Tamo već mjesecima sve sijalice na visokim stubovima ne gore, jer su pregorjele ili su zbog nekoga odgovornog za to, namjerno ugašene (u glavi i na cesti).

napisao: djed Ranko

Kad malo uprem snage i produžim korak, ubrzo sam na raskrsnici «glavne ulice» koja je uvjek nosila i glavno ime (Cara Franje, Kralja oslobodioca, Poglavnika Ante, Druga Tita, a u danima džumbusanja 1992 godine i ime jednog jakog sveca, koji nam svejedno nimalo nije pomogao) i ulice koja vodi ka Mahali ispod mosta i one iz koje dolazim idući u centar grada iz pravca Lamela. Tu mi je s lijeve strane sada trg ravno ispred nekadašnje RK «Beograd».

napisao: djed Ranko

I evo me sada u Bosanskom Brodu. Da li zbog onih crvi, sto su u mojoj «rodnoj grudi» ili zbog vraga koji u meni čuči i neda mi mira odvajkada, ja se i ne penjem na peti kat u moj stan, već preko dvorišta Lamela, s rukama na ledjima polazim u moju svakodnevnu šetnju. U toj šetnji, nekom samo svojom kamerom instaliranoj u mojoj glavi, bilježim i memoriram slike na koje u toj šetnji nailazim. Usput analiziram i konstatiram šta je tu novoga, ljepšeg i boljeg, kako bi se po povratku kući osjećao bar malkice radosnije i sretnije nego sto sam juče bio. To «malčice bolje» u meni raste ko kuća, a ono «malčice gore» na koje često nailazim ne rastužuje me i ne obeshrabruje previše, jer sam poodavno ono «mnogo gore» ovdje medju nama, proživio kao svaku elementarnu nepogodu.

napisao: djed Ranko

Pucanje izmedju Slavonskog i Bosanskog Broda i ratovanje na tim prostorima zaustavljeni su odmah poslije 7.oktobra 1992. godine istovremeno s «pogibijom» naseg mosta «BRATSTVO I JEDINSTVO» na rijeci Savi kod Broda. Ali, oko nas i u nama ostao je i trajao jos dugo tezak i mucan osjecaj nemira i straha. Ni blizu jos nije bio kraj ratovanju, krvavim sukobima i jadovanju u drugim krajevima sirom i Bosne i Hrvatske. Ratovalo se, ubijalo, pregovaralo i umiralo, a mi i nasi stpljivi domacini gradjani i komsije iz Slavonskog Broda i oko njega, prolazili smo zajedno kroz 1993, 1994, i 1995. godinu.

napisao: djed Ranko

Konacno smo predeverali sve blagdane i praznike sakupljene na kraju stare 2008. i na pocetku nove 2009. godine. Pojeli su se zadnji ostaci pecenja i kolaca spremanih danima prije toga. Oni koji su u mislima i djelom grijesili u proteklom vremenu, valjda su se ispovjedili i dobili oprost koji su zatrazili kod svevisnjeg. A sada - «Samo naprej!». Tako su nam govorila nasa braca Slovenci, dok smo jos bili u zajednickom kucanstvu, i dok smo zajedno, a na nas racun pili njihov cuveni «CVICEK».

napisao: djed Ranko

Uskoro ce bozicni i novogodisnji praznici i blagdani. Dok «okom trepnes» uletjecemo u novu 2009. godinu. Mnogi ce poci na bozicna bdijenja i ponocke u okicene crkve i druge bogomolje sirom ove planete. Molice se i preklinjati svevisnjeg da im oprosti grijehe i obecati mu, klececi pred «bozjim slugama» obucenim u zlatne odore i okicene bljestavilom, da vise nikada nece grijesiti, da ce biti posteni, pokorni, dobri i bogobojazljivi i bas onakvi kako nalazu «bozji zakoni», a ljudskim je propisano.