Napisao: Stevo Stiv Grabovac

1.

Prije neki dan me Sike zamolio da napišem nešto. Naravno, kao i uvijek, ishitreno sam pristao. Nije da nemam o čemu pisati, oni koji nemaju pojma o pisanju misle da je potrebna inspiracija. Znam ponešto o tom zanatu a prva stvar koju sam naučio jeste da nešto kao inspiracija uopšte ne postoji, nema to veze sa tim, „nedostatak inspiracije“ je samo izgovor za nečiju lijenost. Pisanje, umjetnost uopšte je prije svega rad. Rad i samo rad. Rad na sebi i rad na djelu. I nema tu puno pametovanja. Onaj ko misli drugačije, nek’ misli i dalje, što se mene tiče.
 

napisao: Sike Destroya

Evo, cijelo vrijeme sam namjeravao objaviti "nešto potpuno drugačije" od ovoga što ćete pročitati ispod, međutim, rondajući po kojekakvim bekapima, naiđem na ovaj prozni pokušaj ( ili prozni popušaj, procijenite sami ) iz 2004. na temu Diogena Psa, o kojem nešto više možete pročitati klikom ovdje , ovdje i ovdje. Eto, uživajte, ili se sablažnjavajte nad Sekirinim sazrevanjem.
Vaš Sekira Strašni.

napisao: Berislav Blagojević

Razlog mog boravka u Beogradu proljeća 2010. godine nije bitan za ovu priču. Važno je da sam tamo bio i da sam čekao autobus broj 44 baš na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Zbilo se to na Topčiderskoj zvezdi, nedaleko od dedinjskih vila. Stojim, čekam i osvrćem se. Kad tamo – Petar Peca Popović, glavom i brkovima! Gospodin Petar, hodajuća muzička enciklopedija Peca, živa legenda i veliki znalac Popović! Naravno, morao sam da iskoristim ovu priliku i da mu priđem. Više se i ne sjećam šta sam mu prvo rekao kada sam se predstavio, ali već idućeg trenutka smo razgovarali o njegovoj knjizi, o Zeppelinima, o intervjuu sa Štulićem koji je objavljen u NIN-u... Kada imate divnog i prijatnog sagovornika, a Peca to svakako jeste, vrijeme brzo prolazi. Čak i u slučajevima kada čekate gradski prevoz i kada vam se čini da se sekundara na časovniku zakovala i da vrijeme stoji.

napisao: Fuker

Onkraj sedamdesetih riječ “nema” počela je da se upotrebljava maltene u svakoj prilici. Prvo je nestalo banana i ananasa pa su djeca ostala zatečena i zbunjena i ma’nita derala se po kućama. A potom su na red došli i odrasli. Naime, počelo je da nestaje kafe i često nije je bilo ni za fildjana.

napisao: Dzoni od Lilavca

“Danas pokopavamo nekoga ko će nam stvarno faliti – neko ko je svojom smrću ostavio rupu koju nikad nećemo moći zatrpati, neko ko je  “neodgovorno” I naglo otišao ne razmišljajući šta će biti sa nama, njegovim drugovima koji ostajemo sa tom rupom, sa tim bolom za prerano izgubljenim prijateljem, koji nas je bezbroj puta znao nasmijati, razvedriti, rastjerati mutne oblake I donijeti nebesko plavetnilo i u najtežim trenucima!.......